Sadržaj

Još jedan Ljiljin predgovor
Šta mi ljudi moramo da činimo da se dobro osjećamo
Šta ne može da me uništi
Jer
Krivi su ideali
Kako čovjek obesmisli riječi
Trenutak stanja
Vizije jednog mede
O kakvoj grupi se ovdje radi
Uzrok bolesti
Bratstvo i jedinstvo
Ljubav treba uslove
Ne mogu da oćutim tvoj prezir
Sve sam veća budala
Za grob spremni
Lejdi Četerli
Možemo izgubljeno da vratimo
Strast tuge
Pogledajmo se danas
Isti
Da sam kao prije
Prepustimo se nesebičnom davanju
Pontije Pilat
Osvetoljubiva rasa širokih masa
U ehu i odjeku
Sudbina je daltonista
Ne miješam dojmove ne brkam pojmove
Splet rituala
Silovana ljubav (ljubav je izvor prihoda)
Hana Arent
Kad nisam u pravu ostaću sam
Praznik nade
Istina nad istinama
Greška za greškom
Engleska
U Ka – nadi
Zapad na Balkanu
Sukob sa Bogom
Reklame
Nova sreća
Kanadska žena i kanadski muškarac
Spas i spasenje
Volim kad je osmjeh na tvom licu
Zaobiđi me vječni živote
Otac i sin
Novi svijet
Smrt je moja pobjeda (ovo ne važi za sve ljude)
Ja sam čovjek sa stotinu mana
Suština
Teško onom kome čudo treba
Bol ne prestaje sama
Neznabožci
Postoji li brod koji ne može da potone
Gnostik
Mohika jedan uzvišen život
Svrab od biča
Ljubav je neprijatelj
Da li ste nekoga ubili
Miroljube rodoljube
Kilogrami viška
Život je sklon kvarenju
Baš svi pa i mi
Dah, uzdah, izdah
Grijeh i porok ili stvari i tvari
Pederi
Kaži da mi je oprošteno
Nikad zauvjek
MINI GALERIJA
The best of God
Čulnost
You tube
Lijek za život
Život nam pomaže, život nam odmaže
Pametan je osuđen
Vjera
Čitav jedan život
Ko bi da poludi
Ona je u dosluhom sa prirodom
Strasti kroz iskušenja – tako star motiv
Obračun u kazino kabareu
Biti blizak Bogu
Zašto volimo Boga, zašto se bojimo Boga
Mi smo u opasnoj krizi sa svrhom
Jedan dasa pozamašnog stasa
Niži nivo svijesti
Kako su samo sigurni u to
Naš neponovljivi svijet
Povjerenje u pitanje
Osamdesete
Šta istina rješava
Uživam u tvojoj ljepoti
Molitva prije zore
Razmaženost
Noći pokisle
Niotkud – nizašta- ni zbog čeg
Nikako da održim riječ
Veliki broj je onih koji bi se jebali a da im ne uđe
Potreba je velika snaga
Ne znam zašto Dunav teče
Ne znam kuda teče vrijeme
Ja u svoje neuspjehe u životu krivim druge
Poštujem jevreje
Zlikovci će se izvući bez kazne
Avantura – politika – rat – patetika
No pasaran
U laži se odvažimo
Svijet se mijenja
Promišljanja – moja i tuđa
O sebi!

Šta ne moze da me uništi

Iznevjereno prijateljstvo prodano za egocentričnost.
Ne može da me unište zavist, oholost, bezobrazluk.

Možda ljubav može da me poljulja,
bar je nekad mogla,
za to je uvijek dovoljno snage smogla.

Dovede me na stub propasti,
oduzme slasti, baci na koljena,
liši me strasti.

Pa čak i tad, ja sam se oporavio,
ostrastio, potvrdio, novom snagom obnovio,
na nešto novo u sebi oslonio.

Možda bih se obdario,
a možda ne bi preživio,
možda bi u ljubavi poklekao,
možda se na noge ne bi dočekao.

Valjda neko vodi računa o zaslužnosti?

To bi trebalo da ima veze sa moralnom vrijednosti,
spokojnosti i na kraju upokojnosti.

Da li je jasno da se svi jednako ne upokoje?

Nije svima ista sisa sa koje se doje.
Stalno dolaze lošija i lošija vremena
i mi više ne možemo da nosiino ta bremena.

Svijet je sve puniji foliranata,
mekušaca i svih oblika migranata.

Jer

Jer neprocjenjivo važno je biti u pravu.
Čovjeku koji ni sebe nije stvorio
stvorio je pravo – pravo na sve.
Na vodu, na zrak, na travu
i za biti u pravu, zalaže živu glavu,
po svaku cijenu,
jer mora biti u pravu.

Čovjek nije stvorio osnovu neprikosnovenosti.
Data mu je.
I kako je koristi krvoločno
uništava sve oko sebe i sebe,
jer mu se može,
bilo bi pravedno mrziti svoju vrstu,
svoju ljudsku vrstu.

Ali, mi volimo svoje potrebe,
u svim domenima ljudske stvaralosti,
ali nikad nećemo zadiviti vuka ili majmuna
Jer briga nas, može nam se.

Divimo se sami sebi,
jer druge vrste nije briga za nas.
Mi smetamo drugim vrstama.

Naše stravične, nerazumljive promjene,
nepotrebne i brze,
progresi i profiti = eksploatacija do samouništenja.

Dosad smo se uvijek izvlačili,
pronalazili su se novi oblici uništavanja resursa.
Zasad to izvlačenje izgleda beskonačno.

Osim pasa, imam utisak sve druge vrste nas mrze.
Ili su oni iznad nas, pa nemaju taj virus mržnje,
ne mogu da nas mrze,
svakog poštenog taj osjećaj bi trebao da izjeda i grize.

A čovjek je oskrnavio pasje duše,
pretvorio ga u karikaturu,
na koju je pas pristao manje više.

Pas je posljednje što je čovjeku ostalo od “prijatelja”,
put od vuka do neprijatelja.

Ako se pas obrati i opameti, čovjek će ostati
bez posljednjeg prijatelja.

Jer,

Privilegovane iz Ijudske vrste,
zaista možemo doživjeti kao Boga.

Ko se prvi dosjetio da je čovjek obrazac i naličje Boga.
Bog je bogočovjek ili je božansko u čovjeku.

Ili oboje.
Pa neka je ili neka nije.

Svo znanje je nedokučivo,
nezapisano i nepreporučivo,
tajna postanka i nestajanja.

Pomirenje lakog pristanka na smrti bližnjih
govori nam da smrt nije nepreboliva.

A ipak se slamamo od bola i tuge,
smrt ne možemo da oživimo,
da je provučemo ispod duge.

Mi se sa malo čime mirimo, ali sa smrću moramo
i ona je valjda zato tu.

Mi smo uzrok svemu,
mi smo uzrok smrti,
mi smo ono oko čega se sve vrti,
mi Ijudi smo vrsta trećeg reda,
mi smo jad i bijeda.

Krivi su ideali

Ljudski ideali dati su svakoj budali
da ih skrnavi i oblikuje,
a to mnogima ne dolikuje.

Samo se brukaju i sramote,
oko svoje ose se vrte.

Mnogi su za ideale nedorasli,
iako su naizgled već odavno porasli,
to su baš oni što su u našem komšiluku odrasli.

Krivi su ideali ko ih izmisli, ko ih dade svakoj budali.

Ne pokreće me više ni ljubav, ni mržnja,
ni ravnodušnost, ni pasivnost, ni iluzija,
ni stvarnost, ni ljudska kvarnost,
ni inat, ni bijes, ni blagost.

Rado bi se pretvorio u radost,
neku slast i ono što čini mladost.

A mladost pokreće nezrelost, neznanje,
umišljena pametnost,
pa se sve uobliči u ideologiju
do velikih razmjera,
što ruše granice nacionalnosti i vjera.

Mladi povjeruju da je prava stvarnost,
kroz uticaj kafića pa to pretvore u banalnost.

Kafić je mjesto gdje neko može da ti se dopadne,
a kad ga upoznaš izvan kafića
iz tvoje želje otpadne.

Jer sem kafića nema ništa da ti dadne,
kad iz njega izađe
na tvrdo tlo padne.

Mladost je sklona svakoj vrsti manipulacije,
uključujući i studentske demonstracije.

Mladost ne priznaje razlike i nacije.

Mladost bi da je savršena,
a tako je nedovršena, nedokrajčena, nezrela i poražena.

Iz zabluda mladosti sporo se oporavljaš,
mladost te ne priprema za zrelost,
stvarnost i starost.

Mladost hoće da uživa, a ništa ne daje,
takva joj je priroda.
Mladost bi da vječno traje,
a to ne ide ispod ovoga svoda.

A na kom osnovu i temelju?

Odgovore izmišljaju sociolozi, teolozi, biolozi,
uvažena predavanja i seminari postaju monolozi.

I svi odlično vide posljedice,
uzroci su uvijek u porodici, ulici, odgoju,
nikad u nečijoj prirodi

Svi imaju borbe i krize,
mamac se stavi na udice,
koji će svaka mladost da zagrize,
pa ožiljci čak i žive rane iz mladosti u starost klize.

Muka mi je od ove priče – pjesme,
valjda nisam dotakao nešto što se ne smije.

I muka mi je od onih što misle
da greške mogu da se isprave,
da se sa njima živi
kao da se nisu ni desile.

Čovjek nije dorastao ni zaboravu, ni oprostu,
čovjek ne može izbrisati svoju prirodu
jer je nije ni stvorio.

Sve što je pokušao nadživjeti ga je razorilo,
pretvorilo ga u prah,
raspršilo ga u izdisaj i dah,
i sve što je spoznao,
spoznao je kroz strah.

Počinjeno može da se oprosti ili ne,
da se prevaziđe i zaobiđe,
malo nas je doraslo tome,
manje, više kako kome.

Već sam pretjerao,
ne bih više o tome.

Muka mi je od ove pjesme – priče,
opet sam dotakao nešto što boli,
a to se ne smije.

Mladost je površna, lakovjerna,
mladost naivna i nezrela,
mladost na svakom uglu, naročito ženska,
mnoštvo foliranata i lažova srela,
prvo žvaku da odvale i odmah zatim povale.

Mladost se kune u vjernost,
i Ijubav doživotni staž,
mladost pristane na zabludu i padne na laž.

I onda dođe starost suočena, prosuđena,
starost spozna istinu
od koje nije otuđena.

Kad koža postane gruba i bijela,
kad se saberu djela i nedjela.

Sve nek ide do vraga,
sudbina je tako htjela,
da odem od rodnog sela.

Vizije jednog mede

Postoje vizije koje dolaze iz druge dimenzije
i one što dolaze sa televizije.

Jedne su za neke istina, za druge laž,
i jedne i druge bude strast i odlaze u radni staž.

Ljudska potreba da vidi sutra,
a i juče,
žulja ga i u radoznalo ga vuče,
misli tako bi mogao da predvidi,
ništa da previdi.

Da ostane podstanar,
ili na kredit kupi stan,
kao neki tromi medo,
što sebi obezbijedi zimski san.

Medo u brlogu spokojno,
a čovjek s kamatom nespokojno.

Brigo moja, pređi na medu,
ja još brinem o poslu, Ijubavi, zdravlju
i sve moje je na klizavom ledu.

Sve je moje labavo i klimavo,
dok meda spava spokojno i slinavo.
I medo vidi čuda, dobija vizije,
iako nije pretplatnik interneta i televizije.

Ne čita medo sanovnik,
kad se probudi,
ne treba budilnik.

A nama nikakve vizije neće pomoći da se probudimo.

Poniženi smo, ali dok nas skroz ne zgaze,
nećemo da se pobudimo, oslobodimo, pobunimo.

Možemo samo da zavidimo medi,
ili kom god hoćemo u bescjenje prodajemo duše.

]er to je ono na šta pristajemo,
to je ono što mi hoćemo,
to je ono što mi jesmo,
izgleda još nam nije u sopstvenoj koži postalo tijesno.

Ništa nam ne preostaje nego da zavidimo medi
i da se nadamo
da naše živote neko drugi sredi.

O kakvoj grupi se ovdje radi?

Postoji grupa ljudi koji vole da jebu,
ali se boje da ne nazebu.

Virus kijavice navuku,
pa se do nosa pod jorgan zavuku.

Imaju zdravstvenu muku,
nalade se svaki put kada se svuku.

Ne smiju da skinu ni čarape,
od upale bešike strepe,
podložni su svim bakterijama i upalama,
ipak takvi, slinavi, bi da se ljube sa curama.

Svi bi da nešto grebu,
lezi da te jedem lebu.

Po koži imaju neki osip,
još pamte šta je gradio Franjo Josip.

Kupuju strasti jeftine, nikad skupe
i za to jeftino obavezno se pogađaju,
sa nekim žarom,
kao da se iznova rađaju.

Požuda iscrpljuje iako je kratkog daha
požuda sazdana od hormona, tekućina i praha.

Uzrok bolesti

Malo ljubomore ne bi trebalo da škodi,
malo, malo, malkice ljubomore može ponekad da godi,
ali malo, pomalo kad se nagomila, zlo izrodi,
i kao munja posred srca pogodi.

Obično se Ijubomora izrodi u bolesno stanje,
bolesnik život pretvara u pakao, galamu i dranje.

Uzrok bolesti?

Prošlost se nije prevazišla,
i posjedovanje,
nije uspjelo željeno duševno sjedinjavanje.

Postoje događaji preko kojih ne može da se pređe,
iako je želja velika,
ispriječe se teško premostive međe.

A ljubomore je bilo i tad,
a pravom snagom udari nakon deset godina tek sad.

Uzrok bolesti?
Najgora situacija.
Je li, Ijubiš li se sa svojom ženom? Ljubim!
Pa osjećaš li ukus moje kite, dok se Ijubiš?

Preko ovog mogu preći samo najveći,
možda će ovi vječni život steći.

A ovaj ko pita,
on je stekao sve uslove
da vječno po paklu skita.

Bratstvo i jedinstvo

Od gena starih Slovena,
planula je iskra Jugoslovena
i brzo se ugasila.

Nije ta vatra bratstvo spasila.

Otuđeno religijom,
ne može da se zbrati,
stvorene su razlike zbog kojih mora da se pati.

Kad Srbin dođe u hrvatsku pekaru
i kaže molim vas dajte mi kilo hleba,
nemamo hleb, imamo kruh,
ovdje nije dobrodošao srbijanski duh.

To je duh bratstva Srba i Hrvata,
to je gostoljubivost Hrvata brata.

Umjesto gdje si brate iz bratstva i jedinstva,
u čast što si posjetio naš grad,
danas, u ovoj pekari čitav dan prodajemo hleb
u tvoju čast brate.

E tako se slavi bratstvo i jedinstvo,
kad jedni kod drugih svrate.

Poznata je naša praksa, malo smo naučili od Marksa.
Ali suzbijan i gušen je samo srpski i hrvatski
nacionalizam.

Dopušten je slovenački, bosanski, makedonski,
crnogorski oportunizam.

“Nacionalistička” pjesma Dade Topića
“Volim Makedoniju” opšte dobro je prihvaćena.

A šta bi bilo da je rekao volim Srbiju ili volim Hrvatsku?

Brzo bi završio karijeru
jer bi dirnuo u nepremostivu barijeru.

Sjetimo se kako je prošlo Prljavo kazalište sa “Ružom Hrvatskom”,
Sve ove zabrane stvorile su budale,
što su nas kasnije izdale i klale.

Ali Srbi su najveći šampioni gluposti,
odrekli se “Tamo daleko”,” Marš na Drinu”
i tako obrisali sebe.

Jel to iko uradio sam sebi,
ako znate javite mi,
ni Vice Vukov nije trebao biti zabranjen,
tako bi i domoljub bio manje ostrašćen.

Mada ruku na srce,
nikad ne bi bio izlječen,
to mu je urođena mučnina,
da mrzi svoje porijeklo,
to mu je bit i suština.

Za grob spremni

Ti ćeš da me otpremiš u grob,
neko mora,
kukaviči sam pristao da ti budem rob.
Bez hrabrosti, dostojanstva i bez mnogo otpora,
pretvorio sam se u debelog prdljivog tvora.

Ti ćeš da me otpremiš u grob
i tako je dobro i pravedno,
prestao sam da budem ono što je vrijedno.

Pao sam na niske grane,
to potvrđuju prijatelji,
sudije, te crne vrane.

Ti ćeš da me otpremiš u grob
i neće me žaliti niko osim majke,
a i ona će, zato što je majka,
moja sudbina je stvarnost,
nije bajka.

Zašto se žene koje vrede udaju za nas,
kao moja za mene,
kad mnogi od nas nisu dorasli
svoje žene sjene.

Pa valjda zato što majke
ne rađaju i ne odgajaju dobre muškarce,
za kriterijume životnih ženinih potreba.

Kad bi se sve žene postrojile u kaznene odrede,
nad svojim muževima da izvrše rituale i obrede.

Kad bi žene svojom željom
otpratile muževe do groba,
bio bi to najveći sprovod pogreba bogataša i siromaha
i tebe čitaoče tvoja,
kao što bi mene moja.
(ajde dobro, postoji pretpostavka da bi se neke smilovale)

Jer,
nisam dovoljno dobar muž, roditelj, radnik.
Ovo će da potvrde djeca,
koja su sve gora
i drže stranu majci.

Ovo društvo ih tako odgaja,
postaju zavjera i pripadaju novoj virtualnoj bajci.

Žena hoće bezuslovnu poslušnost,
hoće da radim teško dok ne postanem invalid,
dok ne lipsam stvarajući nešto što nikom ne treba.

Šta da se stvori da ženi ispuni snove?
Nisam dovoljno dobar muž, roditelj, radnik,
Ijubav koja se hrani poklonima svake vrste,
vječito je gladna. (jevrejska poslovica)

E sad?
Da bi ja bio dobar muž,
ti moraš biti dobra žena.

Zašto bi loš muž bio dobar dobroj ženi ili obratno,
zašto bi ja bio loš roditelj dobroj djeci.

Pričam o sebi i meni sličnima,
ne o alkoholičarima, neradnicima, kurvarima, kockarima,
narkomanima, folirantima.

Zašto sam neradnik ako sam čitav život
radio kao rob i teški fizikalac,
nešto priuštio i stvorio.

Sad bi malo da predahnem i usporim,
da održavam stanje i stečeno imanje.

U pedeset trećoj godini života,
nisam još lipsao, Bogu hvala.

Ali eto, etiketiran sam.

Ako bi u radu izdisao i ne bi zastao,
samo tako bi u očima
crnih vrana zablistao.

Naši “prijatelji” imaju mnogo više,
u pedeset trećoj spoznah da prijatelji ne postoje,
to je samo prirodna želja za prijateljstvom,
samo kliše.

Potreba za prijateljima je kao žeđ,
kada si žedan, pa ti treba vode,
prijatelji su ti oni,
koji te žednog prevedu preko vode.

Ti ćeš me otpremiti u grob
i taiko je dobro i pravedno,
izgleda nisi dobro odabrala.

Zakazala si, nisi bila vredna.
Kao da skoro nijedna, izgleda ne zna da prepozna
kad je neko vanprostorno voli,
kao i ja tebe,
i sad me tvoj prezir jako boli.

Ženi bi bilo najbolje
da joj muškarac i ne treba.

Bila bi dostojna samo sebe,
da ima zlata i srebra,
ko još vjeruje
da je nastala od muškog rebra.

Ima u ovome istine,
muškarci su tome kumovali
i ovom ženinom stanju doprinijeli.

Loši Ijudi su izopačili ženu
loši muškarci su od nje stvorili svoju sjenu.

Ti ćeš mene otjerati u grob,
i tako je dobro i pravedno.

Kad si mene izabrala
bila si luda i jaka,
bio sam i ja nekad dobar,
dobar sam i sad,
ali ne pitaj se šta me je pretvorilo u ono što mrziš.

Zašto je nestao sklad?

Šta me je oblikovalo u ono što ne podnosiš,
kad si čitav život uložila da me uobličiš i promijeniš.

Gdje si pogriješila u svom stvaranju mene,
kad ovakav nisam dosljedan,
malog djelića tvoje sjene,
tvog bića, tvoje pragmatičnosti,
skromnog davanja, praktičnosti i mog stradanja,
na koje sam do duše, pristao.

A i ti si na što šta pristala,
da me ne ostaviš na primer zbog djece i “sramote”.

Šta si dobila, a šta izgubila,
šta imamo jedno od drugog?
Uskraćivanje?
A šta bi mogli da imamo jedno od drugog …

SVE

Samo da ti to hoćeš,
otpremi me u grob,
nemoj posustati,
valjda nećes.
(jebeš ženu koja nije sahranila bar dva muža).

Strast tuge

Dobro jutro tugo,
idemo dalje ruku pod ruku,
zaljubljenih drugo,
nećeš tugo valjda da traješ dugo.

I ti si tugo oblik sreće,
nekad manje, nekad veće,
preko lica pređe misao,
malo otežano sam te noći disao.

Onda tugo promijeniš svoj oblik,
obasjaš lice,
pa postaneš urlik
koji uvijek iznjedri isti lik.

I pored nevjerice i neiskustva,
zaljubljenom srcu ne trebaju nikakva upustva.

Strast tuge tjera zaljubljene
da broje pragove nepregledne pruge.

Neko je zadužen da bi “harmonično” omeo
znamo da su isto patili Julija i Romeo,
i mnogi o tugo, za koje se nije čulo
i to “malo” mnogima se nije dalo.

O tugo,
posustalo, pa palo,
strasti se ne gase zbog tuge,
one su jednostavnije od boja duge,
strast tuge može da se pregleda u pragovima pruge.

Pogledajmo se danas

Potomci smo antičkih Slovena
i mnogih slavnih imena,
Pogledajmo se danas,
u šta smo se odrodili,
s demonima se srodili.

U Ćele kulu su naših predaka glave uzidali,
pogledajmo se danas,
sa zlom smo se slizali.

Proročanstvo nam kaže
ako ostanemo pokorni zlu,
staćemo svi pod jednu krušku.

Ako hoćemo da spasimo svoj nestanak,
moraćemo u ruke uzeti pušku,
poput naših slavnih predaka,
da ne izumremo,
ne smijemo štedjeti metaka.

U protivnom, izbrisaće nas lagano,
između redaka.

Pogledajmo se danas.

Bez ideje, bez saveznika,
skoro bez nade, napušteni,
sa pogrešnim autoritetima
i još gorim vođama.

Goričinom i ranjenim ljudima,
neću da vjerujem
da budućnost pripada lošim ljudima.

Pogledajmo se danas.

Mislimo neko će drugi da nas oslobodi,
Rusi na primjer.

E pa neće ni kao nikad prije.

I ja volim Ruse, ali, samo sami,
treba krv da nam uzavre i proključa,
sa nasilnikom ne može da se izbjegne tuča.

Okupirani, siromašni, raseljeni, poniženi
i sa svim vrstama razvrata zbliženi.

Naša elita nema odgovora,
sve naredbe zla izvršava bez pogovora.

Pogledajmo se danas.

Sve mi se smučilo,
kako se zlo u nama
nekako “dobro” uobličilo.

Sve mi se smučilo,
sve što je moj razum i um dokučilo.

Pogledajmo se danas.

Probudimo se sutra,
da nas više ne jaše ni kurta, ni murta.

Pogledajmo se danas
i kažimo sebi,
O Bože, hoćemo li ikad biti dragi tebi.
O, hoćete li antički Sloveni
ostaviti razvrat i okrenuti se meni.
Od svega mi je muka,
strašno je jaka demonska ruka,
daleko je od nas mirna luka,
od svega mi je muka.

Čini mi se nije potrebno mnogo
da se Božija volja zadovolji
i da se čovjek odobrovolji.

Ali uspjeha nema,
jer smo kolebljivi balanseri’
svima u životu najvažniji su bankovni transferi,
što je monetarno leglo na račun prije ili kasnije
uslijediće obračun,
obračun u kome svako mora izabrati stranu.

Bože, u šta smo se odrodili,
nestale vrline, isplivale mane,
sva ova muka u par redaka stane.

Na listi uništenja mi smo prvi
tome su presuđile vjekovne zablude
i sve pogrešne koalicione zadruge.

Ne znam više ništa,
možda nije bilo druge.
Možda nije moglo drugačije,

Nismo izašli iz škole pačije,
uvažavali smo na svoju štetu interese komšijske i svačije.

Sve što smo borbom dobili,
politikom smo zdrobili i izgubili,
više smo Marili za interese tuđe,
ima li od nas nacije luđe.

Isti

FeministiI fašisti, komunisti, feudalisti,
oportunisti, pacificisti, socijalisti, farmaceuti.

Anarhisti, okultisti, spiritisti, kolumnisti, kapitalisti,
humanisti, cionisti, hazaristi.

Sve zaguljenisti i pogubljenisti,
najgori su neoliberalisti, satanisti,
templaristi, demonisti,
svi poslušni i isti.

Eh, vi demokratski virtualisti,
ali i religionisti,
redom hristijanisti, protestanisti, islamisti,
bidisti, baptisti, hinduisti,
sinagogisti, moralisti, poklonisti,
demonisti, humanisti…

Sve avanturisti i onanisti,
sve sljedbenisti svih vrsta zabluda,
mipresionisti, marihuanisti.

Najgori su neoliberalisti, satanisti,
ubjeđeni humanisti, okupacionisti.

Onda dolaze svemu opozicionisti,
mudroisti puni kurčeviotisti.

Pluralisti, reformatoristi,
crkvenoisti, tradicionalisti, preobrazionisti,
jajaristi, svi na velikoj sceni statisti,
svega nakaradnog sljedbenisti.

Pornografisti i dobri kamasutristi.

Globalisti, ekumenisti, homoseksualisti,
pedofilisti, dualisti, nacionalisti, monarhisti,
haosisti, svi revolucionaristi,
humanisti svjetlobudućnoisti.

Industrijalisti, profitisti, bankaristi,
svi redom realisti,
ovi nisu baš idealisti, ni humanisti.

Idolopoklonisti, rasisti, dimenzionalisti,
anarhisti, golemi banalisti,
svi od reda svojih uvjerenja,
sumanisti, i sljedbenisti.

Zbunjeno svi jednakoisti,
na ovoj prestonici laži i bluda,
na ovoj uništenoj ekumenskoj bisti,
gdje caruju zalutalosti i zabludosti.

Otuđenoisti, tuđmanoisti, titoisti,
staljinisti, hitleroisti,
bratoisti, bogoisti,
svi grehoisti, satanisti, humanoisti.

Ne postoje imunisti,
za to su se postarali humanisti, satanisti,
svi Bogoisti,
svoje vjere kolekcionaristi.

Da sam kao prije

Volio bih da sam kao prije trideset godina,
ali to mi process starenja, promjena,
truljenja i propadanja,
ne dozvoljava.

Volio bi da sam naivan i glup kao nekad,
da se napijem od dva piva,
i ošamutim od jedne cigarete.

Da se zaljubim u njene pokrete,
osmjeh ili čuperak,
ili njen poni bicikl ili patike,
da ponovo bježim sa časova matematike.

Volio bi da sam kao prije,
da ljubav može da se živi,
da se najčistije svije,
da dođe sama i nezvana,
da se kao bistra voda pije.

Da kupim knjige na dvanaest rata,
da mi ciganka u dlan gata.

Kad sjedimo na klupi
i kad me na primjer, dodirne po ruci,
u meni se sve “uzruja”
sve do bola i otoka.

Ali ništa od seksa ni u parku, ni pored potoka.

Zebli smo u hladnim noćima po klupama,
zagrljeni snažno, ljubili se i grijali po željezničkim stanicama,
danju pretrpane đacima, radnicima i putnicima,
a noću zaljubljenim sanjarima, boemima i pustinjacima.

Oni koji imaju sve,
kažu da je ljubav u malirn stvarima,
izgubili su dodir sa sokovima i tvarima.

Sad više nisam kao prije,
sad sam u dodiru sa potrošenim govnarima i
površnim stvarima.

Volio i da sam kao prije,
da se spusti magla i kiša danima lije,
a meni ne smeta,
tad se mnogo sanjari, mašta puši i pije.

Ali ono što je bilo prije,
ne može vječno da traje,
ne postoje kule od srebra i zlata
i kasnije u životu dođe naplata.

Svako bi volio da je kao prije,
što se više bližimo kraju života,
svako klupko prije ili kasnije se odmota.

U mladosti smo bili strogo izbirljivi,
skoro sa ničim pomirljivi,
mislili smo da nešto važno rješavamo,
i čitali smo Hesea i Kunderu,
mi se životu dešavamo.

Volio bi da sam kao prije,
ali od toga ništa nema,
Ijepota mladosti može samo da se sneva
i to samo ako ste srećni.

Da niste duboko zaglibili,
da se niste odrekli bića svoga,
da niste srcem prihvatili
profitabilnog kapitalističkog boga.

Volio bih da sam kao nekad,
čist i miran,
da me u seoskoj trgovini
trgovac prevari za neku banku ili dinar.

Ali nema ništa od toga,
sve smo prodali za profit,
obožavamo zapadnjačkog Boga.

Svi bi voljeli da su kao prije,
to svi ističu, niko ne krije,
svi imaju izgovor,
a malo ko odgovor.

Srećno djetinjstvo, oskudica, mladost,
o tom svako snije,
to danas vode ne pije.

Samo rijetke to sunce još grije,
svi bi u starosti da povrate
bar nešto od boja mladosti.

E što bi bilo dobro da je sve kao prije,
da se ljubi, malo jede i puno pije,
da se u jarku zanoćiti smije.

Ali to prije više ne postoji,
i prošlost vredi tek kad se dobro ubuđa i odstoji.

Danas majka svoje dijete ne doji,
hrani ga praškom novog svjetskog poretka,
pa se dijete goji.

E preci moji, nismo više svoji.
Nismo opstali zahvaljujući napretku,
mentalno smo malo posustali.

Ali to je tek početak,
imamo nove svetinje,
rekao bi pretinje,
pohlepa nam određuje “bitno”,
treba nam duhovni, prosvjetitelj hitno,
blagodat života i sreće da želimo strasno.

Oće li ovo ikad ljudima postati jasno?
Bojim se da neće.

Mi smo deponija,
mi smo vrsta koja može da se zove smeće.

I kako da budemo kao prije,
kad smo postali
lukavi, prevrtljivi, gori od zmije.

Osvetoljubiva rasa širokih masa

Kako na filmu mogu da se svađaju tihim glasom?
Joj, kad bi ja to mog’o, obdario bi se spasom.

E jebi ga, baš su se dvoje tiho svađali
i izgledalo je da je vezu spasio,
već u sljedecoj sceni
svu je iskasapio.

To su ovi novi što guše emocije,
što na sve imaju prohibicije,
i dospiju u dosije policije.

Oni što tvrde da ništa nije personalno i lično,
mogu da te isjeku
sio ni kasapinu nije slično.

Lično doživljavamo mi iz istočnog svijeta,
malo ponosa i kurioziteta,
koji vodi osveta sveta,
i istočnjaci i zapadnjaci,
rasa su osvetoljubiva i kleta.

Poželio bi sebi da mi to ništa ne smeta,
osvetoljubiva rasa širokih masa,
zarad sveopšteg spasa,
mnogima treba ukinuti pravo glasa,
ali se još nije rodio takav dasa.

Sudbina je daltonista

Svaku ženu koju sam ljubio,
ja sam volio i u nju se zaljubio,
i one koje sam želio, a nikad im nisam prišao,
te sam zauvjek izgubio.

One su otišle i odabrale svoje,
ni ove, ni one nikad nisu bile moje,
nismo raspoznavali nijanse i boje.
(sudbina je daltonista,
sudbina je poslije leta pista).

Postoji uvjerenje da svako svoj put bira,
vođeni sudbinom se predaju i tako se odreknu mira.

Sudbina, šta je to?

Možeš da se predaš sudbini,
pa pustiš da te svako jebe,
ničemu se ne opireš,
svako te zajebe.

Legneš na vodu i struja te u svoje dubine odnese,
da te ravnodušnost iz realnog u sudbinu prenese.

Sudbina je kriva za sve,
sudbina ima svoje kuje i pse,
sudbina je gomila bolnih uzdaha,
sudbina je stihija truleži, smrada i izdaha.

Sudbina je posebno dobra,
kad ti ne da nekoga koga zavoliš,
tad je posebno okrutna,
ne da ti ono što želiš,
kako je sudbina okretna.

Ispada loše je kad previše želiš,
kad nekoga s’ nikim nećeš da dijeliš.
(sudbina je daltonista,
sudbina je poslije leta pista.)

Svi imaju različite sudbine,
a tako su slične,
iako su svačije lične,
iste ciljeve i ljubavne izljeve,
zato treba dati krvave žuljeve.

Sudbina može da se izaziva
tako da se đavo priziva,
sudbina ne može da se mijenja,
jer kad bi mogla, onda ne bi više bila sudbina.

A iako može,
opet se kockice u sudbinu slože,
ona sama dođe,
ne mora da se doziva,
da li se ona kob preziva.

Ako bi mogao sudbinu da preskočiš,
kao recimo kozlić,
mogao bi upasti u vreo kotlić.

Prepustimo se sudbini,
gubitničkoj družini.

Sudbina ne može da se mijenja i tačka,
najebo si ako ti preko puta
pređe crna mačka.

Sudbina je sve ovo što nam se događa
i to su jednostavno stanja,
sudbina dobro rješenje odgađa,
sudbina je ono što nas svakodnevno pogađa.

Sudbina je ono što je tvoje i tuđe,
sudbina je kad hoće da se jebu, a da im ne uđe,
sudbina vodi računa o svemu,
a naročito o ravnoteži,
svako se nalazi zarobljen u njenoj mreži.

Svaku ženu koju sam ljubio,
ja sam je volio i u nju se zaljubio.

Sudbina je kriva.

Zbog sudbine sam sve izgubio,
ona valjda zato i postoji,
sve u nama mora da se vaspita i odgoji,
uobliči i oboji.

Svaku ženu koju sam volio ja sam izgubio,
i one koje nemam i one koje neću imati,
i ovu koju imam.

Sve sam ih izgubio.

Sudbina kaže da sam skoro poludio,
da sam sve dobro ubio,
glogov kolac u srce zabio.

Ja sam sudbinu prokleo i omamio,
ja je osnažio, ja je prizvao i tražio.

Sudbina je moja prijateljica i pratilja
i moja dadilja,
tako okrutna i pažljiva,
ne volim što je sažaljiva,
moja sudbina je predvidljiva.

Prijeti mi sudbina da budem odbačen,
ne budem izvučen, da ostanem zamračen,
da me smjesti u tamu,
na tome rade svi,
da stanem uz kraljicu noći,
da upoznam tu damu.

Sudbina zna gdje mi je mjesto,
postaviće me na moj oltar i presto.

Sudbina će da me ubije i oslobodi,
sudbina je nešto što se svima dogodi,
kako meni, tako i svakom,
kako slabom, tako i jakom.

U sudbinu svi vjeruju,
čak i oni što se s njom sprdaju i smiju.

E sudbo kleta, ti si religija,
rasprostranjena širom svijeta,
jaka i skoro sveta,
ti si svjetlo i tama,
ti dolaziš obično sama.

Nekog ubiješ, nekog usrećiš,
svoje sjeme posiješ i omeđiš,
ti si jedina koja nikoga ne zaobiđeš.

Sudbina ne može da se potkupi i podplati,
sudbina može da te smlati.

Nikoga ne iznevjeri,
u svoje postojanje s’ lakoćom sve uvjeri

Ne miješam dojmove ne brkam pojmove

Ovisan sam o šećeru, kruhu i seksu,
sve što deblja,
volio bih da mogu da živim od ljubavi, voća i zelja.

Htjeo bih da se riješim patetike,
da se držim estetike,
da se manem brojki i matematike,
da se uhvatim romantike.

Svijet vrvi od izmeta,
a i jeftina rima mi odveć smeta.

Nije mi dala sa njom da legnem u kadu,
dođe mi da je mlatnem po turu,
da se ispišam u vodu
i tako stvorim potrebnu temperaturu.

U seksu i ljubavi uživaju bračni partneri,
meni su uskraćeni ti darovi,
žena ako hoće, može ti sve priuštiti,
moja ništa neće,
gleda kako da me uskrati.

U svemu u čemu si me uskratila
nekom snagom si me obdarila,
da istrajem sebi velim,
neću prestati da te želim.

Još uvijek redovito drkam,
ipak još bitne pojmove ne brkam,
s tim smo svi počeli,
s tim ćemo svi da svršimo.

Postoje sreće vezane uz,
djetinjstvo, mladost, zrelosti i starost,
sva su različita i sva imaju nešto zajedničko,
kao sreća i tuga, trebamo oboje,
to nešto odmetničko.

Ako pustiš da te nosi plima,
trošni čamac počne da se klima.

Kad o nečemu nemam s kim da pričam
uzrujem se, poželim da urlam i vičem,
počnem nervozno da dišem,
ja onda moram da pišem.

Često ostanem dugo u noć i pišem,
tad skoro da i ne dišem,
vrijedno je samo ono,
poslije čega suzu obrišem.

Ne mješajte dojmove,
ne brkajte pojmove,
ovako kao ja!

Splet rituala

Neke su pjesme loše, neke dobre,
neke bolje od boljih bolje,
sve su dio moje slobodne volje.

Kad se uhvatiš u koštac sa tajnom,
obasjaš se nekom svjetlošću sjajnom
i pomisliš da si otkrio nešto što niko nije.

To je samo oblak,
To samo tvoja mašta drugačije snije.

Najbolje je ne dirati u nešto što se ne smije.

Kako to da shvati tragač
da razumije svitanje,
da organiči svoje skitanje.

Flaše vinske, otvarač,
može biti radost,
može biti razarač.

Pivo je za mladost, vino za radost,
pivo je obijest, vino blagost.

Pomješaš nekih rituala splet,
i učiniš se sebi proklet.

Pomisliš neko te ukleo,
u stvari sam si se sapleo,
na svetom mjestu nisi se zakleo.

Hana Arent

Hana Arent kaže:
Ne mogu da volim narode i nacije,
mogu da volim samo prijatelje.

Jel’ to ispravno?
Jeste, šta je važnije od prijatelja.
U stvari nije.
Važniji je jedan narod.

U stvari nije taj licemjerni i pokvareni narod,
ne može biti važniji od prijatelja,
u stvari jeste,
prijatelji će se pokazati kao licemjerni i pokvareni.

Jeste, nije, jeste, nije…

Ja vam kažem:
izdaće vas i razočarati
i prijatelji i narod.

To je sudbina Ijudi koji se vode srcem, a ne razumom.
Nisu svi životi od istog značaja,
nisu to ni sve smrti, nisu ni ukopavanja.

Ne dajte da vas gluma nerazumnosti prevari,
desi se ljudima i precjenjivanje Ijubavi jedne žene,
desi se, pa šta?

Običaji se čuvaju,
jer su dio našeg identiteta,
potreba za smislom, šta je sa tim,
ništa i svašta, prepušteni smo sami sebi,
jesmo li?

Razumi nerazumno, razumi nesreću,
razumi bol, razumi svoj progon,
razumi svoje nepripadanje prognanog,
u svijetu kome ne pripadaš,
kome prirodno ne pripadaš.

Kad sam se poklonio i predao zapadu,
nisam tad bio svjestan,
da im dobrovoljno predajem djecu i nasljedstvo,
duh i dušu.

Jeftino sam to prepustio,
olako kao komformista,
iako meni komformizam ništa nije dao
i ništa ne znači.

Prevaren sam, nasjeo sam,
mene nikad neće dobiti,
ja im se nikad neću predati.

Ali oni za mene ni ne mare,
ja sam im nebitan.

Poklonio sam im nasljedstvo,
a mene su pustili niz vodu,
niz kanalizaciju,
kao govno što i jesam.

Moja bit je urlik koji će teško da se vrati,
moja bit je otpor i vapaj i osvješćenje,
koji se suočio za zlom,
primamljive zapadne propasti,
te zapadne civilizacije koja je uništenje čovjeka,
djece, žene i porodice.

A mi licemjerni imigranti,
učestvujemo poslušno i pokorno,
ii tom uništenju što je najgore,
dobrovoljno i bez otpora,
osim što kukamo i gunđamo i serendamo.

Sramota me da pomenem,
za šta smo se prodali,
i sramota me da pomenem
šta smo zauzvrat dobili.

Za šta smo se prodali
i sramota me da pomenem
šta smo zauzvrat dobili.

Engleska

Ko uspije da otmjeno večera i pije čaj kao Englezi,
taj može da vlada svijetom.

Način na koji to oni rade je prosto jedinstven.

Tako otmjen i kontrolisano suzdržan,
od svakog izlijeva užitka
i lišen viška emocija.

Kontrola kojom kontrolišu svoju večeru i ispijanje čaja,
ta ista kontroliše čitav svijet.
A čitav svijet se Englezima na tome ruga.

Oni to rade sa lakoćom,
bez emocija, ništa lično,
kao da nisu ljudska bića koja mi poznajemo.

Tu hladnoću i odmjerenost,
Bog je prepoznao kao neophodnost više vrste,
kao trenutno što čovjek zaslužuje hladnu suzdržanost.

Oni su očarali Boga svojim manirima,
do te mjere da je zažmurio na sve,
njihove okrutnosti i destrukcije.

Usudio bih se reći da je Bog Englez,
da je podlegao manirima,
koja ne prepoznajem kao ljudska.

Da nisi ni ti ljudski,
ti si riječ, duh, misao, djelo.

Ne poznajem te,
zato se plašim više od bilo kog vjernika.
Plaši me tvoja moć, kazna,
plaši me tvoja osveta.

Gle čuda, ne plašim se tvoje dobrote koja me je zaobišla,
zašto si u moje srce ušiljio, naciljao i pogodio.

Ne trpiš kritičko mišljenje,
hoćeš bezuslovnu pokornost i poslušnost.

Bože, ja sam ovca koju su ošišali,
oni koji se zaklinju na tvoju riječ biblija.

Otkri se više, uzvrati,
povrati, navrati, ponudi mi se.

Da, ti se meni ponudi.
za to imaš načina sto.

Pa nisu Englezi jedini.
Vidi i nas.

Zapad na Balkanu

Često mislim da vino govori iz mene,
vino mi pomaže da pratim svoje snove, želje i sjene.

Slovenska duša predaka je odredila moje htjenje,
zapadne “vrijednosti” od mene su
sebi napravile “neprijatelja” malog,
ali za vjek vjekova.

Ovdje više niko i ne razmišlja da bude slobodan,
ovdje su svi kao voda koja nema nema oblik,
kao voda koja prihvata svaku formu,
u šta je uliješ ili proliješ.

Voda može oprati usrane gaće,
ali ne može usran obraz.

U vodi vidim svoj prodan odraz,
kao u ogledalu,
nikad nisam bio pametan,

Ali zašto ovo nisam mogao da predvidim,
zašto se meni desilo da zapad previdim?

Zapad me je ponizio, obezvrijedio i dotukao,
zapad me na oštre stijene nasukao.

Međutim, nije ovaj zapad najgori,
gori je onaj na Balkanu,
onaj što regrutuje mladost mahnitu.

Ako mladost prezre slobodu,
a vidim da jest i vidim zašto jest.
Onda je to kraj čovjeka,
kakvog smo dosad poznavali.

Sukob sa bogom

Šta bismo htjeli?

Da nam život bude savršen
kao neka filmska uloga.
Manimo se sitničavnosti,
prestanimo biti Gimpel “dvorska” luda.

Pjevači za ljubav mole,
niko to ne zna kao oni,
a žene glupače, tupače,
podaju se tom ofucanom kurvaluku.

Neki đavo ih goni,
ne znaju ništa o pristima u kosi,
emocija, potreba ih nosi.

Taj đavo aktivni i vrijedni,
ta figura od stakla,
taj što nam je omogućio
u ovom životu spoznaju pakla.

On vrijedno radi, a Bog ćuti i čeka,
borim se sa vragom,
ja čovjek, on demon
pobjedu nada mnom sluti.

Imam utisak obojica se kladila na mene,
obojica se bore kroz moje vene.

Moj krvotok im je ratno polje,
misle da u meni nema,
moje ljudske čovjekolike volje.
Moja čovječnost, smrtnost, ranjivost
njima je igra i gadijivost.

E pa braćo i vaša igra gadi se i meni,
gadi se i ribama i travi i kamenoj stijeni,
sve dobro je ubijeno
i sve je ljudska slobodna volja.

Eto slažem se,
pod čijim krovom i svodom očaj caruje,
zašto vam patnja prija,
jel moja patnja vaša igra?

Psovao sam već…

Ako Bože ne čuješ molitvu,
čuj očaj i gnijev, čuj psovku,
čuješ li dobro kletve
dabogda ovo, dabogda ono.. neim’o, ne vidio…

Kletva do tebe dopre prije nego molitva.
Molitva je očaj, a kletva gnijev.

Ja sam kukavica i ja sam slab
i to se tebi gadi,
gade se i meni moje slabosti, mane,
propuštene prilike,
gadi mi se što ne mogu da te shvatim,

gadi mi se što ne mogu razumjeti
tvoju okrutnost prema meni,
prema mom i tvom sinu.

Prezireš me, jesi li ti amerikanac,
jesi li ti najbolji glumac Šerbedžija pod Krležinim šeširom,
kurac, palac, dah, uzdah, ustaša, stradanje, prijetnja.

Jesi li ti sveta tajna?
Koliko svetinja, još više prokletinja,
tvorac, gospodar, tiranin, ubica.

Poklanjaš talente, slobodnu volju,
sve što ti prepustiš,
onaj tvoj pali anđeo pokupi,
kao nakupac oblikuje i zakupi,
on drim-tim destrukcije oko sebe okupi.

A ti, okomio se na mene,
ili me prepustio njemu,
a usudio sam da pomislim,
da se ti baviš sa mnom,
ko je koga napustio, smiješna igra.

Ko je koga stvorio, ja Tebe.
U apstrakciji tvog tumačenja, to je jako realno,
pa to je novi pristup.

Ja sam stvorio svog Boga
i ja sam ga oblikovao u neprijatelja,
po svom skromnom shvatanju ispravnog i neispravnog.

Da čitav život sam posvetio da stvaram neprijatelje,
širim mržnju i patetiku, neistomišljenike i zavist.

Ja kukavica i slabić baš sam radoznao,
kako sam tu prezrenost postigao,
a nisam se trudio,
nisam zapeo svojski.

Zbunjuješ me, kažnjavaš, mrcvariš,
prestani više sa tim.
Nisam ja vrijedan tvoga prezira,
imaš pod ovom kapom nebeskom,
Kandidata na pretek.

Ili ine spasi, ili me se prođi, ili me umori,
samo me ne mrcvari više.

Toliko njih je prestalo da diše,
izlijevaju se i suze i kiše.

Sve to neko zapiše,
neko popiša, a vjetar izbriše,
kom je stalo do Vladetić Miše.

Kanadska žena i kanadski muškarac

E, buduće cure i žene,
postale ste seksualne mete,
uskoro više neće biti nikog
ko će da vas zadovolji i ispuni bez tablete,
rađaju se mekušci, pederi i kukavice,
kojima za sve trebaju rukavice.

E, matere šta ste izrodile, šta porodile,
izgleda moraćete same zadovoljiti svoje potrebe,
kao recimo, prave dame.

Muškarac novog doba
i vremena koje dolazi,
neće moći da vas zadovolji
novi muškarac pored vas,
kao pored turskog groblja prolazi.

Da, cure i žene,
muškost je u propasti, u ponoru,
morat ćete same da se snađete i tako opstati.

Same da se zadovoljite, kučke kanadske,
ovi novi muškarci i papučići,
seksualno dezorjenitsani, neromantični,
mračnog dijela kreacije,
više nisu muškarci.

Žene, moje kučke kanadske,
dolaze vam nakaze muškosti,
sakati, jedva se vuku po crnoj zemlji.

Žena u krevetu i životu treba muškarca.
Tko i šta joj je to uskratilo?

Ženo kanadska ko je muža i muškarca,
otjerao iz tvoga života?

I lokej na ledu, balet, moda, majka, sotona,
ili ti sama kanadska ženo.

Tko je ženo uništio muškarca,
tko ga otuđi od žene,
ženskih strasti, dojke i sokova.

Kako pored žene, muško
može da voli muško?
Šta se to dešava?

Kanada je imigracioni, izbjeglički, koncentracioni logor,
živjeti u Kanadi je kazna prognanog,
predstavljena kao privilegija.

Kanadski muškarac- prostitutka,
bez morala i orijentacije.

Poništen sistemom vrijednosti,
neoliberalizma i vrhovnog Boga profita.

Profit je kanadski Bog.

Kanadski muškarac je narkoman, narcis,
peder, papučar, otirač,
kanadski muškarac ne moze
da održi brak ni dvije godine.

“Singl” mama je posljedica
poništenja i uništenja kanadskog muškarca.

Kanadski muškarac prstom nije mrdnuo
za svoj status muža.
Kanadski muškarac je preplašen,
uništen, nema dostojanstva,
i nikakvih prava na sudu,
kakva farsa montiranih procesa.

Kanadski muškarac strada
i gubi svaku parnicu pred svojom zaštićenom kučkom.

Kanadski muškarac nikada više
neće ostvariti svoja prava čovjeka i muža.

Kanadski muškarac nikad neće biti autoritet,
gazda kuće, otac, vaspitač, vizionar.

Kanadska žena sve to bolje zna i radi od njega.

Kanadskog muškara je neko “klepio po ušima”
i taj šamar vječno će da bridi.

Dragi moji, nije ovo lako gledati,
kanadski muškarac se odao drogi i sidi.

Kanadski muškarac ne zna da vodi ljubav,
ne može ni da se seksa bez tableta,
ne može da radi bez marihuane.

Kanadski muškarac ne voli kad novi dan svane.

Ovdje niko ne zna šta je sloboda,
a kamoli da o njoj sanja i razmišlja.

Kanadski muškarac se predao,
on ne postoji,
još će se bolje vidjeti kad ovo stanje odstoji.

Ima teške depresije, strahove,
nepregledne mane,
kanadski muškarac ne voli kad novi dan svane.

Kanadska žena ulazi u brak
da bi ostvarila svoja prava,
prava na sve.

Kanadska žena kroz brak,
oduzima sve kanadskom muškarcu.
“I love you! You are so funny!
You look so great!”
E ovo je kanadski “love and hate.”

Kanadskoj ženi svane
kad se kanadskom muškarcu smrkne
i onda na scenu svake kanadske kučke
stupa čuveni “boyfriend”.

I ovo nije “The end”, ovo je početak,
jedne epidemije koja je sebi presudila,
kanadskog mraka i multiludila.

Tako se vole muškarac i žena
u privilegovanoj Kanadi,
organizovanoj, institucionalnoj lopovskoj bandi.

Kazna je sve ovo gledati i nemoć trpiti.

Kazna je u Kanadi živjeti,
kanadski muškarac ne voli kad novi dan svane,
kanadski muškarac u nedogled
gomila nesreće i mane.

Ali kanadski muškarac i kanadska žena
imaju jednu nadljudsku prednost, posebnost.

Kanadski muškarac i kanadska žena
nemaju slabu tačku.
Šta to znači?
To znači da je sve ovo
što sam napisao je obična brljotina.

Kanadski muškarac i kanadska žena
prevazilaze sve sa lakoćom.

Bilo koju vrstu gubitka: prevare, razvoda, djece
roditelja, posla biio čije smrti i propasti,
nesvojstveno za ljudska bića.

Oni su uvijek pozitivni i odmah kreću,
u akciju, avanturu, novi “boyfriend”, nova “girlfriend”,
društvo destrukcije, depresije,
premalo ljubavi samo seks,
u svakoj ženi vide drolju i kučku,
kako takvi da imaju slabu tačku.

Spas i spasenje

Ljudi se sele jer misle da im je to spas,
Ijudi uzimaju tuđu vjeru jer im je to spas,
Ijudi podviju rep jer misle da im je to spas,
Ijudi pristaju na poniženja i progon,
jer misle da im je to spas.

Svi ovi spasovi su trenutak.
Spas na duge staze nije zagarantovan.
Jer spas je trenutak, a spasenje vječnost.

Svi mi koji smo u tuđinu potrčali,
lakovjerno ka spasu,
izgubili sino spasenje.

Jel’ ima nazad?
Ima.

Ali kako smo potrčali ka spasu,
sad osviješćeni treba da galopiramo spasenju.
Malobrojni će uspjeti,
želim da budem među njima,
odbaciino spas,
prigrlimo spasenje,
nek nam je Bog na pomoći!

Volim kad je osmjeh na tvom licu

Volim taj izraz stanja,
volim taj trenutak, tu skicu,
neka počiva i sja na tvom licu,
kad je odlučio da mu nije mjesto na mom licu.

Kako me je samo napustio,
čak nisam ništa ni izustio, nisam zastao,
nešto važno sam propustio.

E, da bar ostane na tvom licu,
valjda neče tebe uskratiti,
neće valjda smisliti neku podmuklu smicalicu.

Ali za osmjeh se mora ukloniti tuga i nesreća,
a kod mene se napunila i prepunila vreća,
prevaže tuga, prevaže nesreća.

Neka tvoje lice posjećuje osmijeh,
ja sam zasad osuđen na podsmijeh.

Ruglo sam sam sebi,
počinjem da shvatam,
nisam dorastao tebi.

Ne želim da uobražavam i umišljam,
ali nikad neću prestati da se nadam i zamišljam.
lako se sve više predajem, podajem, otkrivam i izdajem,
a ponajviše kajem.

Kako kajanje može da se popravi? Okrpi?
Kako da se nekako prepravi, obnovi
i sva zla zaboravi?
Hoće li moje srce ponovo život da zavoli?

Za šta god da se kajem,
za popravak život ulažem i dajem.
Neka tvoje lice posjećuje osmijeh,
ja sam za sad ugašen
ja sam za sad za žaljenje i podsmijeh.

Mohika – jedan uzvišen život

Pojam, mit, predsjednik kravata mu ne stoji,
Božiji dar kakav kod nas ne postoji.

U ovom novom vremenu,
svaki naš brzo se pokvari,
ako na vlasti kraće ili duže odstoji,
brzo se opari.

Hoze Mohika traktor, drljače i motika,
nijedan naš pop, ni gospodar,
nije vidio da si ti na neki način opomena,
a svi se laćaju Hristova spomena.

Ali nešto je vidio Kusturica,
uperio prstom da postoje i takva lica
i to vam filmovizovao,
a vi sljepci zapad vas demonizovao.

Nije vam uzor Mohika
njegova filozofija, nije prljava politika,
a i Urugvaj zemlja,
nevažna i daleka,
ne traži od EU mlijeka.

Tačno je i on je na trenutak
sa đavolom sklopio savez,
da bi izbjegao lance i kavez.

Hoze Mohika, traktor, drljače i motika.
To je lud čovjek sjeo na traktor vozi žabu,
ne prima predsjedničku platu,
sirotinji prepustio palatu.

Što bi rek’o Todorić i Beko,
taj ‘luzer” ništa nije stek’o,
taj Hoze zanat nije ispek’o.

Izvinite me, al’ pomislim na tren,
da je Hoze Mohika dokaz da pravda i milosrđe postoji,
pomislim da kraj Hozine kuće Bog predahne i odstoji,
pomislim da zbog Mohike Bog postoji.

A naši političari i vladari,
svi do jednog iz podzemlja, nijedan sa neba,
svaki preko pogače traži ‘leba,
svaki kod nas što na presto sjeda,
sve do jednog jad i bijeda.

Hoze Mohika, traktor, drljače i motika.
Sjedne na traktor Mohika,
bez stida ponosno zadovolji standard,
“sjeđne” na traktor Aleksandar,
plugom zaore realnost,
utopija postaje stvarnost.

Hoze je ipak daleko od nas,
kao i naš sopstveni spas.

Hoze je u svijetu nepravde uspio da se snađe,
u prepotentnim očima mali i beznačajan,
ostavio je nepojmljivo nasleđe,
a naš pravac beznađe.

Hoze nudi svoj primjer,
ali mi imamo svoj smjer.

Hoze Mohika ractor, drljače I motika.

Svrab od biča

Ljudi su ogrezli u podanju, predanju,
zavaranju laži i nezaobilaznom izgovoru
to jest malo svjesnoj, slatkoj zabludi.
I onda šta?
Spas od realne stvarnosti,
traže u anđelima, zaštitama, narukvicama,
zapisima traže spas u svemu,
ignorišući svoju nepromjenjivu suštinu.

Ljudi mjenjaju nijanse i raspoloženja
i to doživljavaju kao čudo,
skoro kao čudo neviđeno.

Teško ini je pronaći privilegiju biti čovjek,
biti čovjek meni je to kao neka kazna,
vječiti rat u kome dobiješ poneku bitku.

Svako ljudsko dostignuće u bilo kojoj oblasti,
pretvara se u nebitno u prah, u posrnuće,
pred supstancom što se zove život.

Život čovjeka više nije prirodni pojam,
život čovjeka podrazumijeva nepregledno uništavanje,
profit eksploataciju,
život čovjeka izgleda ima samo jedan cilj.

Uništenje svega i baš je nejasno kako ne vide
da je to put ka samouništenju.

Ko će to da preživi samouništenje?

Cionisti, hazari neki hrvati i još neki dragi levati,
oni koji se dobro snađu oni koji znaju kako da dobiju,
svaku svađu oni su se ugurali na Nojevu lađu.

Postoje odabrani koji se u svakoj situaciji snađu,
a pošten i dobar taj je na začelju,
taj je slab,
njegova leđa kroz vjekove,
od biča izjeda svrab.

Ljubav je neprijatelj

Ljubav je neprijatelj izvoru zla,
Ijubav čisti nebesa i tla,
Ijubav je neprijatelj svetskom poretku,
Ijubav se suprostavlja metku.

Ljubav je ono što se ne vidi odmah,
što se ne dozna,
što se često kasno prepozna.

Ljubav ima svoje proste principe,
u Ijubavi ne postoje kompromisi,
Ijubav iina samo jedno lice.

Ljubav se uništava kroz prostituciju i institucije,
kroz feminističke revolucije,
Ijubav je na margini evolucije.

Ljubav je vraćena na početak,
preko inerneta smišljen logo i letak,
Ijubav je danas nešto čemu prijeti uništenje,
zato što je nestalo poštenje.

Ljubav je neprijatelj izvoru zla,
Ijubav ima sve manje plodnog tla.

Zaborav je nesreća i zlo se uveća,
ljubav neće doći do pobjede bar još dva stoljeća,
pašće mnogi, pašće mnogo kiše i snijega,
još ćemo se nagledati perverzije i koječega.

Ljubav je neprijatelj,
ljubav postaje pusta želja,
ljubav više nije ni subota, ni nedelja.

Nešto zamrlo moraće da oživi,
iako se ljubavi svako divi,
ljubav će teško da preživi.

Da li ste nekog ubili

Zašto nikog niste ubili,
zato što bi sebi presudili,
zato što bi vas svi osudili.

PRAVDA

Nikog nisam ubio, a Žarko Laušević jest,
vodio ga instikt, branio život ili obijest,
njegovog čina se gnuša, moralno izopačeni svijet.

Svi ste nekad poželjeli nekog da ubijete,
ali spasonosni izgovor misao ne mogu,
imam ženu i dijete.

Ne brinite kukavice i ja sam taj,
to sam već priznao,
da sam nedosljedan već sam spoznao.

Šta bi Žarko na ovo rekao,
ne ubijte nipošto, ali ni po koju cijenu,
niko ne zna kako je nositi teret
koji sam ja stekao.

Rijetko mi se ukaže prilika da nekog izlemam,
kukavičluk od posljedica me u tom spriječi,
pa te noći ga lemam dok budam snevam,
taj san okrjepljuje i liječi,
ne pronalazim prave riječi.

Možda se nećete složiti sa mnom
možda se ni ja ne slažem sa samim sobom
ne treba da ubijete nekog,
ko vam je jebo ženu odma’ sad,
počastite ga, onda ih ubijte oboje,
jer to su vam oni kojima ste vjerovali.

Nije to sad neki Bred Pit iz Rumunije,
dakle, ubijte ih oboje,
tragedija bolje ide u dvoje.

Vi ste im vjerovali i vi ste tako doprinijeli,
što su sebe i vas sjebali.

Čestit bi ubio i zna se zašto.
Za brata, sestru, prijatelja, ženu, djete,
to su principi zaštite imamo amanete i zavjete.

To je uradio Žarko
i iznad sebe ugasio sunce jarko.

Ipak se treba truditi da nikog ne ubiješ,
da taj gorki pelin u sebe,
kao sunđer ne upiješ.

Život je sklon kvarenju

Pusti me da pijem,
pusti me da se malo ubijem,
da se ubijem životom.

Plahovite riječi!

Preslab je svaki čovjek
od galame mudar ne dolazi do riječi.

Baš svi pa i mi

Oni koji vječno osuđuju,
oni dobro ne rasuđuju,
e kad bi svi mogli da presuđuju,
kad bi za to imali muda,
bilo bi krvi posvuda.

Kad bi misao mogla da ubije,
“dobra misao” bi mogla nepravdu da suzbije.

I onda se pravda nagomila
pa moral i poštenje postanu sila,
ha, ha, ha, ne postoji formula
kako ovo da se zasluži,
“dobro” nije za naše dobro.

Čekanje dobroga mnogima se oduži,
a imaginacija nade agoniju produži.

Aj da vidimo šta je sa onima koji imaju SVE.
Popularnost, novac, djecu, ljubav, prijatelje,
zdravlje, sreću, poštovanje, seks, zavist.
Na primjer, Brena i Boba sa jedne strane
i Mira i Sloba sa druge strane.
Dve nepravedne sudbine…

Svi oni koji osuđuju ne mogu ništa da spiječe
mogu samo svoje frustracije i komplekse da liječe,
mogu da polemišu i pate.

Ali ni svoju, ni ove sudbine,
nikad neće da shvate,
zašto se sve tako dešava i kome.

Kome je šta dato, kome oduzeto
i blagodat i nesreća kod biranih postaje prokleto
iako naizgled ništa od nikog nije oteto.

Oteto, prokleto,
a gdje je pošteno osvojeno.

Zar pravda nema nijanse,
zar pravda ne uvažava osjećaje privlačnosti
i obrazac onog što srce bira.

Nepravda je guba, okrutna, surova,
kao ugovoreni brakovi
iako često nakazni.

Interes i korist se stavlja na presto,
na nesreću svog djeteta, roditelj dobija
u selu prestižno mjesto.

Poremetile se vrijednosti
i nedostatak čednosti,
dosljednost u ljubljenju interesa poremeti ravnoteže,
obruč pohlepe nedužne steže.

Da vidimo šta je to sveto opravdanje za zločin?
Tradicije, običaji, vjera, sveto kumstvo…

Na ovom nivou svijesti,
ovaj život ostaje površan i nikad ništa
neće biti završeno.

Jer svi dosijei o bilo čemu ili bilo kome
iznova se otvaraju,
nastaju novi mitovi i laži i malo istine
i tako svi o sebi laži brišu i nove istine stvaraju.
Baš svi, pa i mi.

Dah, uzdah, izdah

Kad život napusti tijelo,
kad se poslije smrti sve pretvori u bijelo,
onda nastupaju oni sa razvijenom maštom,
što za života nikad ‘leba ne jedu sa paštom.

Onda nastupaju bića neke druge vrste,
nit’ se klanjaju niti se krste.

Gdje idu duše u kom se obliku rađaju,
da li će u novom životu,
opet da se jebu, muče i svađaju.

Šta umre kad mi umremo,
gdje odemo, da li trunemo,
kažu ugasi se neka zvijezda u svemiru,
prevelik značaj sebi dajemo u našem nemiru.

Ne pristajemo da smo mali i beznačajni,
o hiljadu stvari ovisni i tako zavičajni.

O sebi smo stvorili sliku,
kao o nekom avataru, izmišljenom liku,
da smo tolerantni, svestrani, razumni i tako dalje i duže
naše laži o nama samima u našim krugovima kruže.

Lažemo čak i o onome,
o čemu nema nikakve potrebe,
nešto nas baš žulja i grebe.

Već sad ne znamo da se radujemo,
a nije da nemamo čemu,
neko je nesrećan, jer nema za tuširanje
brendiranu kremu.

Imamo potrebu da smo ono što nismo,
odgovor ne daje ni Kuran, ni Sveto Pismo.

Šta umre kad mi umremo,
gdje idemo, da li trunemo,
kažu ugasi se neka zvijezda u svemiru,
prevelik značaj sebi dajemo u našem nemiru.

Smrt je početak novog života
za neke jednostavno
kao što se može da prati, tok baš svake rijeke.

Iz koje potrebe je nastalo ovo uvjerenje,
mnogi danas misle da sljedbenicima ovog
treba ukazati veliko povjerenje.

Da, ne postoji ništa slično ljudskoj duši,
al’ imamo i uši iz kojih se dimi i puši.

Dah, uzdah i izdah
da li je smrt pauza i predah???

Kaži da mi je oprošteno

Kaži mi da mi je oprošteno,
što si se mučila sa mnom,
što sam te povukao na dno,
nisam pobijedio zlo.

Kaži mi da mi praštaš,
što ne poklanjam cvijeće,
što ne znam da kažem volim te,
što ne znam da se opraštam.

Kaži da mi je oprošteno,
to što te je privuklo meni,
to lažno što si mislila da imam,
a nemam to u veni.

Kaži da mi opraštaš što sam u sjeni,
vječito u magli i noćnoj smjeni.

Ti zračiš kad se smiješ,
ne volim kad mi kažeš,
nemoj toliko da piješ.

Oprosti mi što nisi moja,
ja tebi ne mogu što nisam tvoj.

Moja priroda ne može biti oproštena,
još nije uništena,
kasno sam shvatio da cura,
ipak voli biti zaprošena.

Kaži mi da mi je oprošteno,
što mnogo znam,
i u malo šta vjerujem.

Što nikog više ne slijedim,
što sve obezvrjeđujem,
oprosti bar malo što te ovim povrjeđujem.

Kaži da mi je oprošteno što ne vjerujem,
u Ijubav, dobrotu, slobodu, u osveštano.

nagomilalo se lažnih oproštaja,
malo je toga osvećeno (osveta).

Oprosti mi što nisi uspjela da me promijeniš,
oprosti mi što nisi smogla hrabrosti,
da me zamijeniš,
da me život oblikuje,
kako to pravom muškarcu već dolikuje.

Nikad zauvjek

Ništa nije zauvjek,
a mi bi voljeli da jeste,
neki trenutak da se ulije u vijek,
jedna žena kraj ceste.
Nikad zauvjek.

Nikad zauvjek, osim onog što nam šteti,
uspomene, sjećanja, abortus,
sve nam se kasnije sveti,
Nikad zauvjek.

lako znamo šta hoćemo,
nesebično se dajemo,
dobijemo često ono što nećemo,
zauvjek se samo kajemo,
Nikad zauvjek.

Hoćemo Ijubav bezuslovnu
savršenu vezu,
sigurnost i spavaćicu prozirnu,
sve u paketu u jednom potezu,
Nikad zauvjek.

I skloni smo da se laćamo novog početka,
bez ispaljenog metka,
bez nasleđa i imetka,
Nikad zauvjek.

Trebaju nam pleća,
koja će sve podnijeti
i da nas malo prati sreća,
uživajmo prije ili kasnije
sve će nas đavo odnijeti,
Nikad zauvjek.

The best of god

Neko je zamolio Boga da zaćuti,
da od ovoga više ne muti,
da ništa ne preduzima,
za sad je dobar kad treba da oduzima.

Niko ne zna šta smjera i zašto staje,
međutim, postoji i oni kojima daje.

Kao ružno pače sjedi u klupi
Bog je u mišijoj rupi.

Odlučio Bog ništa da ne mijenja i ne popravlja
Bog iza sebe strahote ostavlja.

Neizlječivo bolesna djeca,
ubogi nesrećni bogataši
ne drži se kodeksa, poštenja
kažnjava moralne do uništenja.

Nemam ništa protiv ratova, bolesti,
smrti, ubijanja,
ne volim mrcvarenja i silovanja.

On svoje odluke ne mijenja.
(tako nastaju proročanstva)
po cijenu istrebljenja.

Veliki si Bože za univerzum dovijeka,
ali nisi sposoban da napraviš čovjeka.

Tebe Bože nema nigdje ni tvog sina zamjenika,
al imaš Papu za namjesnika.

Prosti svešteneci, teolozi, bibliolozi,
pastori, hrišćani, hodže muslimani,
rabini jevreji, hindusi, budisti i neka plemena
koja ne priznaju civilizaciju i ova vremena.

Svi tvoju veličinu i bit
tumače i slave po cijelom svijetu,
najumnije glave.

Ti si jedna takva ljubav i dobrota i glogota,
kakva ti imaš muda,
za mene si ti juda.

Izdajnik koji ne mijenja odluke
(tako nastaju proročanstva),
testament osvete i oporuke,
crne su sve tvoje poruke.

Šta mi gore možeš,
tvoj repertoar je neiscrpan,
otud ono nedo Bog većeg zla.

Nije tebi do nas,
koliko je nama do tebe.

Ljudi se uvijek klanjaju autoritetu.

Sve si ljudima dozvolio
i mnoge si time opčinio
i znam da su ljudi na sve pristali,

ali šta je sa nama
koji smo protiv razvrata ustali.

Ne može tebi da se vjeruje,
ne znam kako probiti taj led,
teško je kod tebe doći na red.

Nisam ja za tebe prioritet,
za tebe sam ja teret.

Tvoja pleća nisu atlas,
ni rad slast,
sve što od tebe dolazi je propast i slabost.

Slabost moj gospodine, gospodaru, lorde,
stvoritelju energijo,
usijana glavo, tepsijo.

Svi te vole, slave, Ijube pa si otupio,
osvijesti se oštra turpijo,
postao si neka seoska luda,
prioni na posao, popravi svijet,
imaš čemera posvuda.

Šta si se uljenio, zaspao, trgni se,
e ako ne možeš, ubi se.
Ako za to imaš hrabrosti,
ja za sad nemam,
a imao bi šta da mijenjam.

Ubiti se nije lako,
to ne može svako,
eto ja na tvom mjestu,

mislim da bi se ubio,
ali nisam na tvom mjestu.

Da li ti to pada na pamet,
mnoga ubistva i samoubistava,
možda nisu bila na odmet.

Možda bi moje samoubistvo
više bilo na odmet, nego tvoje.

Ubi se za probu, pa da vidimo, poslije oživi
oće li se šta da popravi ili iskrivi.
Kako god ovako ili onako
ništa bez krvi.

U životu su najvažniji rituali i oltari
i žrtve i običaji i zavičaji.

Previše si ljudima dao za volju,
sve si ljudima dao na volju.

Zašto?
Zašto si to uradio nevoljniče,
bluda, razvrata i nesreće zastupniče, odgovorniče.

Odgovornost ljudske nezasićenosti je na tebi,
treba da ti se sudi,
imaš li savjest,
može li se tebi dati savjet?

Ja sam realista,
nepopularna vrsta,
ne mogu da dokučim toliki značaj krsta.

Čulnost

Toliko važna riječ
a zbog svoje forme neuklapanja,
niko je nije stavio u pjesmu za pjevanje.

Zašto?
Zato što je gruba nemelodična, neuklopiva,
ne bi legla u uši publici,
čulnost je psihološko komercijalni problem i smetnja.

Čula dodira, mirisa, utisaka,
vida, ukusa, misli, sluha…

Psiholozi i psihijatri estrade,
publici serviraju čulo,
ne čulo vida i sluha,
ono što vide ne mogu da dodirnu,
a ono što čujii ne mogu da dožive.

Čulnost je privilegija za pametne
pod uslovom da ga prepoznaju kao upozorenje.

Da li je čulnost instikt ili unutarnji glas,
mislim da jeste oboje.

Kompromisno kalkulisanje,
sprečava čulnost da riješi probleme na dobar način.

Kalkulacije sprečavaju odlučnost,
a samo odlučnost donosi rezultate.

Ako ne primijenimo odlučnost
imamo manipulacije koje nas
dublje bacaju u agonije
i nove neriješene situacije.
Slabiji smo nego što mislimo da jesmo.

Jesmo, jer smo pristali,
da imamo djecu, poštenje i moral sa jedne,
a sa druge strane komforizam, materijalizam, karijerizam.

Čemu nam služe čulnosti, čula.
Zašto naša čulnost nije razvijena,
da nas čuva,
nego nas samo upozorva.

Šta čulnost koristi slabima,
izgleda ničemu osim onome,
kasno se jebenome kajati.

Čulo moje čulno,
čulnost je više od instikta
ne dobije se ubodom insekta.

Pametan je osuđen

Sekiracija utiče na varenje,
ne češite se tamo gdje vas ne svrbi,
nisu krivi geni za starenje,
da ne bi prošli kao mi Srbi.

Mrtvih uskrsnuće,
jeste globalno zbunjujuće posrnuće,
to je kopija virtualne stvarnosti,
razvijene mašte i pokvarene kvarnosti.

Zamke, trikovi i izbor postaje neobjašnjiv,
slušaju se ostrašćeni ludaci i prikovi,
izbor postaje neobjašnjiv i sužen,
počašćen ko poslužen.

Kako locirati problem?
Kako pomjeriti kamen ogroman i golem?

Kreativna mimoilaženja,
kako pristati na sva poniženja?
Imam svoje razloge što pljujem po Bogu,
ima samo jedno što ne mogu.

Ipak, još uvijek normalno pišam
i sve rjeđe pijem s’ nogu.
Ako me Bog primi na red,
tad ću da se utišam.

Ko bi da poludi

Ko hoće da poludi nikad kao pre,
nije imao uslove kao sad,
bio star ili mlad.

Konačno su za poluditi,
stečeni svi uslovi,
u tu dobrobit odrađuju se svi poslovi,

Muka mi je, ali moram ovo da odradim,
iako na ovom neću ništa da zaradim.

Ko bi da poludi,
sad mu je prava prilika,
oni što svašta pamte,
reći će precrtana slika,
zavjere će vječito da plamte.

Sve snažnije i jače
gomilaju se usrane pantalone i hlače.

Ko bi da poludi, konkurs je otvoren
i skoro neće biti zatvoren.

Kako su Ijudi još uvjek živi
i kako strah podnosi ispod lobanje grumen sivi.

Lista Ijudskih strahova,
to su kao zrnca pustinjskih prahova.

Razlog našeg ludila biće
ono čemu smo se radovali.

Da od you tjuba smo se mnogo nadali.
“You tjuberi” su “nešto” ulivali,
mi kao žedni u sebe pivo salivali.

Uslovi su stvoreni da se svakom sudi,
uslovi su stvoreni da baš svako može da poludi.

Razlog našeg ludila je uzrok našeg radovanja,
šta ćemo sa njim, ako dođe do gladovanja.

You tube je postao mjesto gdje se razum gubi,
stratište gdje svakom glava može da se porubi,
ne mora baš odma da se odrubi.

Nepregledan i nepresušan izvor, nauka, saznanja, religija,
informacija nisam znao da je sve izvor zajebancija.

Možda je Bog riješio da sebi olakša,
pa stvorio You tube da se ništa ne zataška.

Milioni tema dostupni svima,
sedam i po milijardi koliko nas ima.
Ko od ovog ne poludi
i ko You tube ne konzumira kao lijek,
taj nije čovjek.

Kao da je Bog na tom You tjubu našao svoju frekvenciju,
još nije jasno kako utiče na potenciju.

You tube je na putu da me vrati čitanju knjiga,
da se ponovo latim nekih starih, dobrih bitangi i ljiga.

Ko bi da poludi, konkurs se otvoren
i skoro neće biti zatvoren.

23. mart 2020

Ona je u dosluhu sa prirodom

Prolazi jesen u bojama
i baš me briga za to,
čudno je, to mi je nekad nešto značilo.

Tužna će biti još jedna noć,
kao nekog prolaznika sjena,
kao nepregledna ljepota njena.

Lukavo se množe podudarnosti,
što nemaju moći da pronađu radosti,
a ljudi se zlobno naslanjaju na tuđe slabosti.

O, za čim to žene žude,
za čim to žene lude.

Koliko će trajati godine ovakve bez daha,
sa mnogo uzdaha,
bez prisutnosti Ijepote.

Da mi je držati te za ruku
i pokisnuti sa tobom,
pa to je posebna draž,
da nam se srca skupe u zebnju,
kad se sunce zavuče i nestane svaka laž.

Pustio sam suzu u ovoj noći,
očajan pokušavam sklopiti oči,
znam da se sve više Ijudi prepoznaje u samoći,
a neka glupost nas ka sreći koči.

Tuga je ono što se nama piše,
ono što raste kao gljiva, poslije kiše.

Nemam proročku moć da predskažem,
da će poslije dana pasti noć.

Ona je u dosluhu sa prirodom
i više neće doći,
to je proces prošlosti,
to će teško da se shvati,
to neće svako moći.

Osamdesete

Voljeli smo se.
Jesmo.
U pravo vrijeme i na pravom mjestu.

Pratili smo otkucaje srca,
prezirali smo materijalno.

Bili smo čist obrazac iskrene ljubavi,
bili smo besmrtni.

I onda smo uveli smrtnost u ljubav,
nismo znali da će ljubav i besmrtnost nestati.

Besmrtnost je došla, ponudila se,
i kad smo je izdali, otišla je.

I svi smo otišli i svi smo se predali.

A onda, svi smo se probudili,
u novom životu, smrtnom.

I živimo kao plagijati,
zbog onog što smo izdali.

Nikad nije lako
izgovarati riječi koje bole,
ali često ne postoje utjehe.

Šta istina rješava

Niko nije ono što misli da jeste,
svako misli da nije ono što jeste!

Ovo sam već ponovio,
svako si pripisuje važnost,
koju je zalužio ili ne.

Važnost koja se ponudila u nekom trenutku
i žrtva je prepoznala trenutak
i postala uvažena i slavna.

Umišljenost uvaženosti,
omalovažio je osjećaj i umrtvio čula,
sa poluživim čulima
prestaje realnost i nastaje mit,
legenda, laž o sebi, meni i tebi.

Griješim.
Mora biti istine o svemu i nama,
postoji istina o meni, tebi, o njima,
koji su isto ti i ja (oni sebe zovu ti i ja).

Ali je istinu teško odrediti,
i smjestiti je u pošteno priznanje,
u samokritiku, u poraz.

Zašto je istina bolna i neprihvatljiva,
zašto se skriva,
zašto je istina osuđena na propast,
a istina je samo jedna.

Istina oslobađa, možda i popravlja,
istina te na samrti ostavlja,
izgovorena istina se ne zaboravlja
istina je priznanje koje ubija.

Uživam u tvojoj ljepoti

Gledaju me oči neke žene,
gledaju me oči sablasne sjene,
grad je sumoran i pao je u san,
neće mu pomoći novi dan.

Novi dan samo je još jedan stvaran ružan san,
očaj se krije u tami,
očaj traži spas u novoj dami.

Uživam u tvojoj ljepoti,
u toj prirodnoj divoti,
stvarnost gori i nestaje u dimu,
kao u nekom nerazumljivom filmu.

Ima nešto u kamenu,
ti mi placeš na ramenu.
Istine se nalaze u vinu,
istine se iskopavaju u drevnom Rimu.

Raspoložen za ljubav,
uživam u tvojoj ljepoti,
u toj prirodnoj divoti
i kad se stvore uslovi i strasti,
pojavi se neka slutnja
i kroz nas se provuče sumnja.

Ipak, uživam u tvojoj Ijepoti,
u toj prirodnoj divoti.

Molitva prije zore

Skoči u vodu
da osjetiš smrt ili slobodu,
ubi se, utopi se…

Molitva prije zore
i žena što dovijeka čeka, izabranog…

Molitva prije zore
da se pokriješ spokojom,
onda nemir, pa neshvatljivo.

Ne može se dokučiti svrha,
toliko pitanja, malo odgovora.

Mudri i lukavi nisu isto,
ali imaju odgovore baš na sve,
a znamo da onaj ko ima odgovore na sve
nije pitan sva pitanja.

Nijedan odgovor ništa ne rješava,
svaki odgovor postavlja nova pitanja.

Zašto?
Zato što od beskonačnih laži nema spasa,
radoznalost istraživanja iako teži rješenju,
pridonosi sve većem zamršenju.

Ljudski život pretvorio se u najveću bijedu
savršenog besmisla,
ljudske potrebe su bezvrijedne i besmislene,
svaki odgovor rađa nova i pitanja,
postala je praksa da čovjek ne rješava ništa,
svaki odgovor rađa nova pitanja.

Sve je čovjek zamrsio,
dodirnuo kraj besmisla,
sve će čovjek da upropasti,
to je svrha čovjekovog smisla.

Noći pokisle

Ovo je ljubav što ne prašta,
ljubav neće da trpi i ispašta,
ljubav neće više ništa
i nikom da oprašta.

Noći pokisle, strasti stisle,
drži se ljubav kao davljenik za slamku,
upašćeš u klopku i utonućeš u varku.

Nadaš se da nećeš, ali hoćeš,
to ti je priroda dala,
ne moraš joj reći hvala.

Noći pokisle- strasti stisle,
Ijubav ne može da prašta čak ni sitnice,
ljubav voli vjerno ozareno lice.

Ljubav leti poput ptice,
ljubav ima naličje ubice.

Noći pokisle, strasti stisle,
ljubav ima grudi, usne i srce
i stisnute prste i nokte u pesnice.

Ljubav je prst što prijeti,
ljubav je neki jebač što se nekom sveti.

Može ljubav biti i zanos
i podignut nos,
ljubav je ispit i za ponos.

Noći pokisle, strasti stisle,
ljubav je među nogama, u mislima
i u noćima prokislima.
LJUBAV RADIJE UMRE NEGO DA ŽIVOTARI (A. Kristi)

Ne znam zašto Dunav teče

Ne znam zašto Dunav teče,
ni šta to lađar Dunavu šapne i reče,
a i mjesec se sa Dunavom druži svako veče,
dobro je njihovo prijateljstvo,
ne vlada nepovjerenje, ni nevjerstvo.

Neću ovu tajnu moći da riješim,
to me umiruje i tješi,
Dunav je moćan, bistar, mutan i bajan,
dubok zagonetan i tajan.

Dunav može da ti tajne otkrije i reče,
ko ga osluškuje ujutro, a naročito u smiraj pred veče.

Šta to Dunav šapne alasima i ozari im lica od sreće,
što to njima šapne, a drugima neće.

Dunav se u njihovim mislima preliva u svakoj boji,
alasi, lađari i Dunav, oni su svoji,
rod rođeni jedni drugima,
na vjernost predodređeni.

Ne znam zašto teče Dunav,
gdje banči, skita i lunja,
nekad divlji, a nekad pitom na mom ramenu
drijema i kunja.

Da li Dunav teče da održi život,
ili zato što je voda,
ili zato što su voda i život sloboda,
i što su naši životi kao voda.

Dunav je nekom reciklaža smeća i grešaka,
a nekom oltar ispovjedi i odušaka.

Iako je pun opušaka i plastičnih vreća,
Dunav nije izvor ničijih nesreća,
iako je opasan i virovit, luciđan i hirovit.

Dunav ničija osjećanja ne vrijeđa,
Dunav je između sunca i zemlje međa.

Da mi je malo Cunetove duše,
da mi srce Dunav bolje opiše.

Ne znam kuda teče vrijeme

Taj teret, to breme,
šta je to što teče kroz vreme.

Ne postoji ono što nema,
i nema onog što ne postoji.

Gdje je glavno skladište Ijudskih nesreća,
glavno skladište ljudskih nesreća je u ljudskim životima.

Ljudski životi su vrijeme koje teče,
u vječnost u nepovrat svaki dan i veče.

Životi prolaze i teku u užas i stravu,
mnogi od nas nikad nisu u ovom vremenu
pomuzli kravu,
mnogi od nas nikad nisu otključali,
niti dobili ključ za najvažniju bravu.

Ja ne znam koja je to brava,
jer da znam ne bi bio tu gdje sam,
nije odgovor krava, nego brava,
mnogobrojnim je u vremenu data stvarna istinska slava.

Koji nivo ludila prolazi kroz vrijeme,
da li sam vremenu protok, teret i breme.
Vrijeme održva život, vrijeme je samo kopilot.

Šta vrijeme omogućava?

Da se spašavamo,
da nešto riješimo i još više toga nagomilavamo.

Vrijeme omogućava da starimo
i da neke stvari teško zaboravljamo.
A u vremenu ne postoji zaborav,
u vremenu se mnogo ispitivamo,
a malo prevaspitavamo.

Nagomilalo se u vremenu
broj spasitelja vaših duša i tijela,
zna vrijeme koliko je prljavih nedjela.

U vremenu mnogi će crknuti u mukama,
malo koji u nečijim rukama.

Čuvajte se životnih učitelja, gurua, religioznih govnara,
nečistih zagađenih bunara,
mislite svojom glavom, razmišljate o slobodi,
vaš um i srce neka vas ka Bogu vodi.

Postoje stvari i događaji,
koji se ne pamte
i oni koji ne mogu da se zaborave,
a ja ne znam kuda teče vrijeme.

No pasaran

Nema više no pasaran,
sve prolazi,
ako iskočiš, postaješ popljuvan i posran.

No pasaran,
sad je samo simbol otpora i revolucije,
propala je i teorija Darvinove evolucije.

Nema više no pasaran,
sve prolazi,
ništa bolje ne dolazi,

kraljevstva i carstva su pala,
jeftino se ova rasa prodala.

lako je istina samo jedna,
istina no pasaran,
istina sve više odrpana i bijedna.

Nad istinom, samo žal,
u trendu je sprdanje i laž.

Ne postoji svjetski sat,
koji u sekundi mjeri laži, taze,
od laži nema veće zaraze.

Nema više no pasaran,
sve prolazi,
epidemija laži se gomila i taloži,

To je već tako golem talog,
no pasaran, više ne prolazi nikakav zavjet, ideal ni zalog.

Svijet se mijenja

Svijet ni poslije malih,
ni poslije velikih događaja nije ostao isti,
bez obzira na želje i htjenja,
svijet se velikom brzinom mijenja.

Svijet proždire globalistička hijena,
sve lažni napori i sve gora mentalna higijena.

Svijet se mijenja svakoga dana
i to mu je velika mana.

Svijet se mijenja na gore, ne na bolje,
to je proizvod nečije volje.

To se može legitimnim gospodarima,
to smo vidjeli u Trnavi i Medarima.

Svijet se mijenja,
svijet insistira da dođe do svog uništenja.

Volio bi kad bi nekom vladaru mogao reći hvala,
demokratija je proizvela neviđen broj idiota I budala.

Demokratiju je Sokrat opisao
tu ne bih ništa oduzeo ni dopisao,
možda je danas Putin jedini vladar,
koji može svijet da popravi,
za sad mi djeluje da nije rad i kadar.

Svijet se mijenja bez pardona,
uz pomoć Supermena i Flaša Gordona.

Zašto se služim satirom u ovom gnusnom trenu,
Betmenu bi guzu soćao u ljutome hrenu,
ni Čak Noris nije toga kova,
koliko je Vijetnamaca pobio,
a nije se držao zaklona ni rova na njegov račun,
legla je velika lova.

Svijet se mijenja
i po pitanju globalnog zagrijavanja,
tu je nešto brljavio Al Gor,
popraviti ovaj svijet za džabe,
to ne bi htio ni Tenej Zagor.

E, poslije Zagora niko nije ostao,
takvog junaka nismo imali,
od kad je svijet postao.

Možda smo zaostali, možda nismo informisani,
svi heroji, svi političari, svi sportisti,
svi junaci iz nauke i stripova su kompromitovani.

Akademici, državnici, naročito Nobelovci,
ako je tačno silovao je i Zemunac Ljuba,
jedini pravi heroj ostade onaj kozak Taras Buljba.

Isusa namjerno nisam pomenuo,
njega ni sa kim nebi zamijenio,
od ovih velikih događaja i on je zanijemio.

Riječ prodire u živi kreč.
Ne mogu da se pomirim da je sve ovo satira
i neukusan skeč.

Ali moraću, jer se svijet mijenja,
svijet proždire globalistička hijena,
sve lažni napori i sve gora mentalna higijena.

Svijet se mijenja bez sažaljenja,
do neslućenih iznenađenja,
uz mnoštvo lažnih izvinjenja.