Ljiljin PREDGOVOR
“Bolje da je krv voda” je druga zbirka savremenog pjesnika Miše Vladetića. Tiha sujeta, sumor, gorčina života, tinja za onim što je nestalo, oštra bol zbog nesklada u životu, raspolućenosti između čežnje i ostvarenja ideala i jave, gorko osjećanje prolaznosti – glavne su teme Vladetićeve poezije, pune umornosti, bolnih tonova i jeda, prigušenih jauka, diskretno izraženog gađenja pred sudbinom neznanih i znanih pojedinaca, ali i samog društva, odnosno čovječanstva.
“Bolje da je krv voda” je Mišov prikaz mnogih izopačenosti sadašnjeg društva, autentična strast sa ukusom za tamno, nagonsko, perverzno, sa predispozicijom za kritiku moralnog rasula i etičkog posrtanja pojedinca.
Dok sa nevjerovatnom koncentracijom rekonstruiše sve pore današnjeg društva uključujući religiju, politiku, kulturu, seks, da bi sve to u jednom trenutku, u dnu očaja, prevazišao i pročistio snagom sopstvenih riječi, Vladetić nas podsjeća da poezija nije samo puko opisivanje života, već i najbolji način da život razumijemo onakvim kakav jeste, ma kako besmislen i crn bio. Ova knjiga poezije podjednaku važnost ima u prikazivanju realnog života (koji ne bismo da pamtimo, ali moramo) i “skeniranje” onog što se nalazi ispod vidljive površine svijeta, ono što bih sa dvije riječi nazvala demonizmom svakodnevnice.
Vladetić je pjesnik i sjetni prolaznik sudbonosnih ulica, osamljenih krovova ispod kojih živi duboko duhovno siromaštvo. Elegičan i nostalgičan, gledajući realistički u stvarnost tmurnih svakidašnjih zbivanja, on tu stvarnost pročišćava u stihovima koji pored svoje jednostavnosti zvuka odjekuju u nama duhom unutrašnje ritma.
Slikovitost, jednostavnost izraza koja izlazi iz dubokog unutrašnjeg doživljaja važna su svojstva Vladetićeve poezije. Sve su pjesme povezane sutonskim tonom, često pune bolne dirljivo nježne samilosti, a treba posebno istaći Vladetićevo uživljavanje u dušu stvari, njegov smisao za predmet svakodnevnosti, prirodno uranjanje u tajni život njenih oblika koji su spojeni sa našom sudbinom.
U zbirci “Bolje da je krv voda” Vladetić iritantnin bolnim i širokim duhom obuhvata sve oko sebe, kroz koju bi htio izraziti život u što obuhvatnijoj slici u svim njegovim danima.
Vladetić je i poeta ljubavi i te osjećaje izražava kroz izvjesnu dozu erotike na momenat podsjećajući na Bukovskog.
Pjesnik je svakodnevne bijede i životnog beznađa, ali ipak u želji da što punije izrazi veliki slijed životnih zbivanja i da nam da što širu sliku života, nastojeći da uđe u njegov smisao, Vladetić je pjesnik životne sjete i često pesimistički raspoložen, ukazuje nam se, u bitnosti svoga stvaranja kao pjesnik kome se ne zna da li voli život, a njegov bijes dolazi upravo zbog nesavršenosti života.
Iz tjeskobnih proživljavanja svakidašnje skučene stvarnosti okruženi sudbinama toliko tužnih ljudi, on kroz poeziju izlazi na prozor raznih religija da pogleda nebo i da se divi suncu.
U tamnici života nalazi jedna vrata otvorena, a to je ipak ljubav prema životu.
Tuga zbog života i radost zbog ljepote što ih život daje, vječno se bore u Vladetiću, ali život pobjeđuje i dolazimo do zaključka da je njegova poezija u stvari afirmacija životne vrijednosti – ova originalna poezija puna mračnih preliva izražava kroz potištenost pojedinih trenutaka, veliku čežnju a visinama, svijetlu ekstazu čovjeka koji duboko poznaje život i voli ga često sa sjetom, pa i sa dubokom tugom, samo zato što je silno povezan sa njime, sanjajući da su svi istinski pjesnici one moguće oblike života koji bi odgovarali jednoj istančanoj pjesničkoj duši, željnoj umjetničkog sklada između stvarnosti čežnje.
Posle zbirke “Sve od života”, Mišo Vladetić nastavlja da na svoj način nesvakodnevno izražava svoju usamljenu pjesničku ličnost. I ne zaustavlja se na tome…. Nastaviće se…
Ljiljana Rebrenović