Sve od života

PREDGOVOR

Poetska proza “Sve od života” Miše Vladetića je autentično svedočanstvo dosadašnjeg pesnikovog bivstvovanja na ovozemaljskom svetu. U egzistencijalističkoj ispovesti protkanoj nabojima Ijubavi, lepote, a ponajviše melanholije, revolta, ogorčenja, besa i mržnje, osnovna misao Vladetićevog pisanja zasniva se na njegovom sopstvenom egu, koji se nalazi u beznadežnoj situaciji i ne vidi za sebe nikakvog izlaza. Živi u paklu vlastitog očajanja prema okruženju, društvu, socijalnom statusu, porodici, Ijubavima… Možda zbog toga, njegove misli pisane su bez pesničkog reda. A upravo taj nered obeležava njegov smer, smer bez konačnog rešenja.
Čulnost je jedno od osnovnih polazišta Vladetićeve poetske proze, jer se identifikuje sa važnim oblicima percepcije sveta. Zatim, nadolazi svest o surovoj stvarnosti, o ludilu istorije i sadašnjeg, odnosno, sada već prošlog vremena. Snovi se ponekad jave kao poslednja oaza nevine čulnosti. U svemu ovome, političke prilike su zloslutna pozadina naracije, više njena mučna i teška senka, nego teme koje preovlađuju. Taj pokušaj iznedriće posebno osećanje sveta, drhtavo uočavanje nesklada između slike stvarnosti i njegove suštine sa kojim se obično na kraju poema suočava. U nesrećnom i iščašenom vremenu mešaju se prizori košmarne, a tek povremeno harmonične stvarnosti, prizori koliko žalosnih, toliko blaženih snova, doživljenih zgoda i Ijubavi. Na kraju, pred očima čitaoca izranja jedan vulgarni svet, svet ukinutih granica. O njemu ne umem, a i da umem, ne priliči mi da govorim.
Spontanost i neobaveznost bitne su odlike njegovog dela u kojima se ogleda širok spektar mladalačkog života, razmišljanja i mnogostruke stvarnosti koje se prelivaju u osetljivoj pesničkoj svesti.
Poeme su sačinjene od fragmenata upravo onako kako su nastajali u razgovorima pesnikove duše sa svetom oko sebe. A taj svet je očigledno prema njemu jako surov. Zato za Vladetića pisanje nije ništa drugo do oblikovanje sopstvenog života kroz sopstvenu literaturu. Taj put, kao uostalom i svaki drugi počinje od rana u mladalaštvu. U njemu, ili tačnije u sećanju na njega, krije se majdan slika koje postaju osnov budućeg imaginarnog, a u stvari tako surovog stvarnog sveta Vladetićeve poetske proze.
Ciklus “Sve od života” čini nekoliko segmenata različite dužine i pripovedne tehnike: “Stare” i “Nove” pesme, “Rekao sam”, “Zbirka sramote i potrebne neizbježne prostote” i neuobičajeno, pojavljuje se gost pesnik. Tu je i “Regionalni glas”, tako da se Vladetićeve naracije mogu čitati na različite načine. Ponekad kao pesme, katkad kao fragmenti neke prozne forme koja se sluti ili podrazumeva, ali uvek kao dokumenti jednog stvarnog mladalačkog doba koje je proživljeno u istoj mjeri u kojoj je i odsanjano.
Jedno je sasvim sigurno. U poetskoj prozi “Sve od života” sugestivno se uočava maglovita, tajanstvena dubina Ijudske patnje u kojoj se oseća paralelna stvarnost, a vrlo često se traži bekstvo, azil od nje.

Ljiljana Mitrović


Sadržaj

Predgovor

PJESME STARE

Ljubav postoji
Suton ili praskozorje
Čelik i suze
Bolje sutra
Dođe mi
Jedan čovjek
Lola
Šta osta od mene
Tebi
Veče u Cobri
Rasuta žuč
Pomisli
Pustinjski vjetrovi
Gorka prošlost
Moje oči
Bojim se da ti se ne javim
Moja ljubavi
Ostavijeni
Misao na naše
Januar ‘87 bez kraja, cilja i početka
Dvije crvene saksije
Naše stranice
Zagrebački tulum
Ko će da mi kaže
Vama
Naš život
Pogrešni ljudi (Bolest vječnosti)
XXX XXX XXX
X, Y=Poznanica
Samom sebi
Lutajući
Nova godina
Opameti se narode

PJESME NOVE

Balkan moja zemlja
Braći
Dan poslije (Nove Godine)
Gospodar ljudske slabosti
Jadikovka
U čast novokomponovanog šljama
Moj krilati pernati tetrebe
Mom prijateiju
Moj grade
Osam godina sreće
Rat je zlo
Srećo
Svi moji januari
Svjetlo spoznaje
Tebi zamišljena
Dno
Teška vremena
“Veliki i mali”
Slobodni robovi
Pjesma bez kraja (Prvom maju ‘95)
Smrtna Kazna
Desperacija
Večeras sam trebao ženu
Nasmiješi se ženo
Niko
Svijet je čudan moja mala
Pogledi
Evidentno stanje
Ameriko ljubavi
Zamorče

GOST

Trnava
E, hej
Bilo jednom u SFRJ
Crne rupe
“Kratak osvri na diskografsku produkciju novokomponovane muzike”

REKAO SAM

REGIONALNO

ZBIRKA SRAMOTE I NEIZBJEŽNE PROSTOTE

Ljubav postoji

Božanska noći ti neoskrvnuta
u mirnoći kao nepohodna džungla
u afričkoj samoći.
Večeras Kaliguline ljubavi
izaći će s vapajem strasti
kao sputan at u galopu slasti.
U vrtlogu bezličnosti života
vještački raj nadživjeće Ijude
kao što kultura Maja
nadživljava vrijeme.
Zemljo skini već jednom šminku
sa te površine lica
i pokušaj živjeti bez maske
slobodna kao ptica.
Leti kroz planine kristalne
I šume duboke, ne uzimaj više
prelazne trofeje čovjekove složenosti.
Jutro još jedno osvanu
osvanuće i drugo
ali zašto u kapuljači
Nedužno jutro.
Da to je čista skica
tamnog vela preko čovjekova lica
Ispod sloja masti
istine ima
jer prošlost još nije prošla
Ijubav postoji, prijateljstvo biva
državne granice samo su pola istine
k’o Adam i Eva, kao blato i rebro.
Hajde čovječe, vrijeme je
pođi za svojim instiktom
budi čovjek
ali među Ijudima.
Jer samo ljubav je istina srca prava
Ijubav postoji
jer samo Ijubav čovječanstvo
drži i spaja.

Suton ili praskozorje

U suzama mojim ogledala
U kojim gledam
Vjetrove koji plaču za tobom
Iznad mene jato golubova
Veličanstvenih bijelih krila
Kažem im:
“Nosite joj moju poruku
Ljubavi, vjernosti i mira”
U daljini, preda mnom, a blizu
Ljepota trenutka
U kojem vidim sebe
Kao utopistu mašte i snova
I tebe kako tiho dišeš u meni
Ugrize me Ijutit pas u slabine
A krv moja radosno
Ko’ bistri potok poteče ka tebi
I zove te tiho
Dođi, dođi meni
U sjaju trave ispod mene
Djetelina sa četiri lista
Kaže mi utješno
Kao dobra vila:
“Ne boj se, i tvoja će zvijezda da zablista”
Iza mene za panj truli
Ponosni vagabund usidren stoji
Zbog lanca tankog
Nikad neće da zapiovi
A ja u centru
iznad, ispod, iza i ispred sebe
Sjedim sam
I čekam tebe.

Čelik i suze

Prolazim kroz razum
Lagano
I kroz haustore sumraka
Oprezno
Srećem Ijude na ulici
Ne znaju šta hoće
A znaju što je razumno
Koračam trotoarom, osjećam evoluciju
Kao u nekoj fabrici zvuka
Odzvanja Ijudski bat koraka
U dubokom bazenu
Umazan tankim slojem pekmeza
Što se zove kultura
Da li su to talasi u prostoru
lli je to samo prostor u talasu?
Da li je u nekoj drugoj dimenziji
Dva plus dva jednako tri…
U kojoj dimenziji?
Da li u tom obliku
lli u toj dimenziji treba
ili smo trebali da živimo
Ne,
Mi moramo da gubimo šanse
I skupljamo kapi kiša
Svih godišnjih doba
Jer svaka kap je korak ka cilju
Korak do vrha
Neka gorka, neka slatka
Ali svaka vrijedna.

Bolje sutra

Svuda tutnje zbivanja ka promjenama
na bolje sutra
Peremo ruke do krvi, od nemira
Dok se upaljena svijeća
Nad lobanjom razbuktava.

Obećanja, sankcije, fraze
Gospode! Ima li iko tome da se raduje.

Još jedna politička emisija
Agovanje, kič, u apstrakciji čovjeka
Gdje cilj opravdava svijest
Gdje je masa slabija od manjine.

Očevi birokratskog sistema
Sinovi njihovi bez pokoljenja želim
samo da vam je još fotosinteze
da vam poplava istina
ne ispljune proteze.

Da osjetite čari muke
kao Matoš u “Utjehi kose”
Da vam raja šljive dijeli šakom
kao vi lične nadnice kapom.

A nekoć nam svega
u izobilju bilo
Na putu zagušljivom
za bolje sutra svislo.

Umorna raja poprskana
pljuvačkom sa govornice
tromo klima glavom
Drugovi DA mi smo ZA
I biće bolje
Jednom bolje, za roblje rada…

Pustinjski vjetrovi

Daleko na zapadu i jugu,
Pjevaju pustinjski vjetrovi
Uskovitlani i spokojno čudesni
Cjevčeći prostor zvjezda.
Pjevaju pustinjski vjetrovi
Nad ruševinama svog trenutka,
Tražeći neki truli smisao,
Plačući nad danima
I zavejanim pustinjskim putnicima.
Pjevaju pustinjski vjetrovi
Nad raspuklinama i oštećenim
Zelenim, bodljikavim kaktusima
Upropašćavajući svoju dušu, pitajući se:
Da li su zato dobili
Barem nijemu dozvolu svijeta.
A tamo neki kompozitor
Prljav pustinjskom prašinom
I bolesnom voljom za životom
Srče tu plemenitu muziku
Kao što bogovi srču nectar
I govori pustinjskim vjetrovima
Da zamole svoju braću i sestre
Kiše i snijegove na sjeveru i istoku
Da pljunu na mozgove svijeta
Muzikom pustinjskih vjetrova.

Gorka prošlost

Žut mjesec noćas
iznad procvalog vinograda
brda na horizontu.

A dolje na jugu
Valovi iznad sivog neba
Pitomi bjesne.

Uzburkana planeta zemlja
Sve se vrti oko mene
Sve tone oko mene
Pa i lađe na suvom.

Svaki čovjek stranac je meni
Svaka žena strankinja je za mene.

Sunce sja
A toplotu mu ne osjećam
Kraj uz mišomor osjećam.

Jer sve što sam volio
S tvojom smrću
Zauvjek sam izgubio.

I sad, sam
Svoje krvavo srce pokrio.

Moja ljubavi

Moja radost i sreća
Moj smijeh
Da li si svjesna da si to ti?
Šta li je to moja Ijubavi
Što nam slobodu sputava?
Šta li je to među nama
Što nam jezik zaveže
I misli nam zarobi.
Sjećaš li se onog Ijeta
Na izmaku
Kad si mi se vratila
A, ja budala,
Mislio da sam uspio
Da te prebolim.
O kako si mi tad otvorila oči
Kako sam tad osjetio
Da imam razlog da živim
Koliko sam tad radosti popio.
Ali,
Šta li je to moja Ijubavi
Što nam slobodu sputava
Što nam nedovršenu riječ u započetu misao pretvara.
Ali, dokle,
Moja Ijubavi,
Kad ćemo tome složno stati na kraj
Kad ćemo imati samo zajedničke tajne.
Da.
Tog Ijeta na izmaku
Moja Ijubavi,
Visibabe su cvale kao u proljeće
Cvale su po drugi put
Po drugi put,
Moja Ijubavi,
Cvale su za nas
I sad, još te molim
Molim te!
Pomozi mi posljednji put
Pomozi mi!
Da im ne dozvolimo
Nikad više
Nikad više,
Moja Ijubavi
Da ne uvenu.

Ostavljeni

Zbogom linijo Ijubavi
Nije mi dano srce malo
Zbogom linijo uspjeha na dlanu
Zaplovimo u život stranputicom

A šta sad i kud sad?
Zbogom moji ostavljeni
Hoće li vam iko više
Pružiti čistu ruku?
Kolike su žrtve Ijubavi

Koliko vremena?

Otopi se i posljednja nada
Kao pepeo odnešen vjetrom
Daleko od raja
Da, zbogom moja draga
A volio sam, jesam
Želio jesam

Zbogom ostavljeni
Ostaće vam neka pjesma što sjeća na NJU
I možda jdna trepavica na dlanu
Čovjek i žena

Ne draga

Bili smo dječak i djevojčica
Ti gubiš bitku
A ja sam izgubio rat
I kako god okreneš
Dug je put do Ijubavi
Trnovit i boli

E moji ostavljeni borite se za Ijubav
Nadajte sel
Da, zbogom moja draga
A volio sam
Jesam
Želio jesam.

Misao na naše

Šta li je to, moje i vase
Sazdano u meni i vama
Šta li je to moje vlastito
Što liči na vaše vlastito
Jeli to Ijubav?

Jel’ ja i vi vjerujemo u Ijubav
Dal’ je to možda jaje na oko
Pečeno na mekano.

Ne, ja i vi volimo jaje na oko
Pečeno na mekano
Ali ne jednako slano i sa istim začinima.

Ja, ja ću da vam poklonim
Nešto vrijedno
i vlastiti ponos ću da pogazim
Al’ molim vas
Ne otimajte mi so
Kad ja volim slano.

Januar ‘87 bez kraja cilja i početka

Januar ‘87, gubici teški
Samo lud u bolje vjeruje

Šarlatani se i dalje množe
Birokrati tjeraju po svome
Bez straha od moćnih aparata
Bez straha od seljačkih delija

Kavgadžije, hulje, lopovi
Komunisti lažni tragični junaci
Uštirkane majke

Kapital stvorili, kapital vas goji
Pijete krv seljačku i proletersku
Iza lavirinta što ga Satanin izaslanik stvori

Vi što smrti se bojite
A duša vam je odavno mrtva
Zapamtite vi pohlepnici
U obličju Ijudskog tijela

Vi “Ijudi” što samo Ijudski lik imate
Nije vas Bog besmrtnim stvorio
Doći će stepski vuk
I nanjušiti trag kroz vaš lavirint

I vas što Ijudski lik imate
Ovcama će zamijeniti
Ali džaba puška
Kad je slabija od pera

Kavgadžije, hulje i lopovi
Novi slični vama sigurno će doći
I ponovo će ih uništiti
neki vuk samotnjak sa pukom složnim

I tako u beznađe Ijudske gluposti
Pohlepe krvi, Ijubavi i pravde
Ponavljaće se januar ‘87
Bez kraja, cilja i početka.

X,Y=Poznanica

Ponoć opet u sobi
ni zadnja al’ prva
opet sam žedan kraj izvora
ja budala hranim se uspomenama
što vise iznad glave na zidovima.

Eno gore, pogledaj u svemiru
rugaju mi se bica iz budućnosti
ili su to možda ona iz prošlosti
ma znaš ona koja izgradiše Ijubav što pali
volim te bez onog “ali

Sad sam samo sanjar
koji zna da u sobi spavaš
ali ne zna da li sama i šta sanjaš
Samo pretpostavljam
I cigaretu za cigaretom
plućima poklanjam.

Vidio sarn budan u snu
kako me vjetar nosi kao papir od žvake
kako blistam u travi
kao nečija zlatna izgubljena uspomena
kako me grle tvoje oči
svaka Ijubav pa i ova jako boli i mrvi.

Samom sebi

Jednom ili nekad kad se nešto promjeni
U meni
ili ostarim
Ako doživim
Kad umrem sam
Volio bi nešto ostaviti vama
Prijatelji dragi,
i mislim njoj
Tad će možda odjeknuti
Tamo neko seosko zvono
lli krik umorne ptice
Koja bježi od tuge
Možda će neki prolaznik
Na drumu upitati
Ko je to umro
Iz radoznalosti čisto
Da li će tad biti nekog
Da mu kaže da je on
Još za života umirao
Polako iz dana u dan?
U noćima bez svijetla
U bijelom oko sebe
Dok je pulsirajući bol
Kiše u mraku
Tekao njegovim žilama
I slivao se u bol
Kao divan iz hiljadu grla
Da li će biti nekog
U crnom tad
Da kaže prolazniku
Ko je umro?
A ko je
Živio mrtav.

Balkan moja zemlja

Balkan moja zemlja
zemlja poslednjeg ponosa.
O njemu se govori, raspravlja i piše
ali ponajviše, ruje i pljuje.
Gruda nikla iz dlana seljaka
iz mišice ponosnog gorštaka.
Krasi je korak zanosne devojke
veseli je osmijeh pijanca
a od zaborava čuva olovka intelektualca.
Slovenska duša, plodna, domaćinska
hrani je voda izvorska, meka, čista.
Sva, tek malo, umazana civilizacijom
I zbog toga im valjda, nije pod kapom
a i ne vidi se sa “Kipa Slobode”
i pamet mi ne zna zašto to pod zločin vode.
i nije, nije da se zavaravam
da je neka posebna idila
al’ da nema dušmana
ničeg željna ne bi bila.
Ona, u Balkanu duboko
a Balkan još dublje u njoj
i ko vjerovao, ko ne vjerovao
u njima je u stvari i čitav svijet.
Svega ima tamo i katkad ničeg nema
baš kao iposvud…
I stvarno se pitam, zašto i moja zemlja
ne može pod nebeski svod.

Braći

Savijaju se jutra
Zebu noći
Plače strah
Trnu godine
Sve je ružno i sve je kolotečina
A ništa od svega toga trenutak.
Rat je, pravedan i svet, ali samo za narod
koji je prvi i posljednji gubitnik.

Kuda li ode mladost
kuda li to ide radost
čeka li nas starost.

Gdje nas to vodi hipnoza lažnog Rajha
Njihovog domoljublja i našeg rodoljublja.

Zahuhtali se demokratski krvoloci
Pod podrškom svijeta
Zemlja pod pravdom i zakonom
A prokleta i kleta.

Grijeh ovladao svima čini mi se malo više s njima
Jugoslavio mati mila što si u svom krilu svila
Nije čudo što te danas drobi sila.

A jutra se i dalje svijaju
Zebu noći, plače strah
Iznad naroda jačeg no ikad.

Dan poslije (Nove godine)

Kad prođe i postednja radosna noć
Noć bez ludosti duge, promašena noć
Noć puna bezobzirne tuge
Kad odmile čestitanja dosadna i sumorna
Tjeskobna kao san znojav
K’o bespuća teška.
I kad nam zora padne ničice
Sa krova i svoda i prospe se po nama
Kao jelkine iglice
Tjerane slobodom po šumama.
Tad znamo da survao se dan prvi
Nimalo lak i ne bez krvi
Oh, tad bi da ridam i naglas u sebi da kažem:
O bojazni moja iscrvotočena
Šta sad poželjeti dragima
A da im to sutra čini radost.
O, kaži mi moj anđele nebeski
Kako da prežalim kalendar stari
i srećnim, ma samo da zamislim novi.
Kako pesimizam sretnim da napravim
Kad ne mogu ni optimizam
A čovjek sam koji radost voli piti.
I dan, poslije lude noći
Kad nam dođe
Želim da znate rodbino moja Ijudska
Da je blizu pravica sudbinska.

Gospodar ljudske slabosti

O kako je teško biti malen
I ogavno biti slabašan
Rasipa se staklo po mojim snovima
Kao što se rasipaju istine o prošlostima
i siječe mi dušu kao makaze pupčanu vrpcu bebama
Bila je razvjetrina i raznosila mi naum
O življenju ovog života što liči na onaniju

Krastavci na licu i to je maska
Cika trudnice i kikot siledžije
Svijet u ravnoteži
O Bože, jel’ to ceh Ijudske praznovjernosti
Ostadoh sam pod nebom u blatu
Vrijeme nevremena, vjerolomstvo i moralna bijeda
Na cijeni do krajnosti
Tja, i to valjda ide uz ovaj miris zla
U ovoj našoj stvarnosti

Nerođena suza, kao nerođena beba
Istina u zagrljaju misaone banalnosti
Rane od bola me bole
Prazna je svaka priča o Ijudskoj ravnopravnosti
Sem snova nije mi dano, čini mi se ništa više
Zar sam ja taj gospodar Ijudske slabosti…

Moj krilati pernati tetrebe

Popele se hulje na binu
pa Ijude zovu
da dobrovoljno ginu
mikrofon im u visini nosa
jača želja za slavom od iole ponosa.

Iznad skupe kravate
kiati se i urliče
glava nekog poluludog tate.

Isukali bogohulni kao po pravilu krivi kažiprst
pa se pozivaju na vjeru i krst
hvale se, slušam ih, samo kako se hvale
zaraženi virusom naciste kuge
da rasturiše srce i prostore cijele Juge.

Zastave, lica i sramota
sve leži zgaženo u prašini
djeca naša i njihova skupa
da, postojalo je jedno postojano doba.

Malo će proći vremena, shvatiće zanesenjaci
kakvo je to bilo doba i eto blago nama
srušiše ga tvorovi nekog novog doba
sile sama Bečka škola
plastična Evropa i truli Zapad
muka hvata želudac
jadan i on trpi napad
sve sami rušači, a narod će tek da spozna
koji su to pušači.

Ali pušiće i narod, kao što nikad nije
Ijubi ga njegov demokrata
obećao mu standard Deutchland, Zapad.

Za primjer dobar zemlje obe
zauzvrat ode narod u seobe.
Žrtve su nebitne, one su nevažne
žrtve su Ijudi zamislite sloj koji
na prolivenu krv neman se roji,
zato bolje, bolje ne broji.

Takva je naša stvarnost
nije neka ružna noćna mora
nemamo mi ništa od toga
što se cijeloj zemlji
pravi jedna nova bora
rade nam, sve nam to rade rušači
naše oskudne, preoskudne sreće kušači..

Mom prijatelju

Moj prijatelju
život nam dade da ličimo na zvijezde
Mi prosuti po zemlji a one po nebu lebde

I pojavi se oblak, kao i obično
Sem kiše izgaženim ne dade ništa više

Utonu svijetlo u tamu
A svijetlo bi prvo stvoreno

Ne poznaje u nevolji brat brata
Baš kao što je zapisano

Bezdan nam je svaki dan
A drugo ime mu je zemlja

On vrag tu je među nama
Zna lopov katkad da nam bude drag

A šta će, mora
Vremena mu mnogo preostalo nije
Pa žuri da što više naše krvi pije

Da moj prijatelju
Ijepota se stisla u trenutku
Lakoća postojanja zgužvana
Leži u nekom tupavom kutku
i trči, trči razum da bar stigne ludost
Kad već ne može da je prestigne
i na kraju trke
na kraju vremena
kulisa će se dići glasno i slavno
Gladan neće više kao pseto glodati kost
Svanuće i naš dan jer i to je zapisano.

Rat je zlo

Smrknu se još jedna noć u danu
Starica, umorna od bola
i mrak joj potisnu svaku nadu

Skloni se i ovaj dan, za zemlju što trune
Ranjenik jeca od bola, što mu drug pade
Ko će ovom narodu da vida rane

Sinovi ginu, majke kao majke, plaču
Ne da smrt sa kosom, da imamo svoje
Slatka im naša krv na mudžahedinskom maču

Opustoši rat dostojanstvo
Zli pogaziše ponos
Ameriko, voljesmo te iskreno, djetinjasto

Rat je, svi znamo, najveće zio
A kad znate, što mu pribjegoste
Ne zna bomba šta je dijete, a šta dvorišno stablo

Bivša braćo, braćo bivša
Bratite se sa tuđim narodima
podadoste se huškačima i evo nam
more krvi, rijeke bola i suza
i vama i nama.

Srećo

Dobar dan srećo, kako si mi danas
Da li te vjetrovi nose Ijudima
i što li te to odnosi od njih
Evo kod mene je…
Ma znaš i sama
Često mislim na tebe, i volim te mnogo
Znaš kakvi smo mi Ijudi dripci
A i ja sam ti jedan od tih
Ne znamo da te volimo punim srcem
Kad si uz nas
Želimo te, vapimo
Ti dođeš, budeš uz nas
A mi, hm, izgustiramo te kao dijete igračku
Ma znaš i sama da ti sad ne govorim
Kakvi smo
Uvijek bi nešto više, nešto bolje
Ono znaš što drugi imaju
Ma u stvari mi sami ne znamo što bi
i onda kad odeš Ijuti smo na tebe
Tek poneko shvati i prizna
Da smo te sami otjerali od sebe
Težak je tvoj poziv
Raditi sa Ijudima
Najteži
Ma baš si ti blesava
Ugađati Ijudskim željama nikad ne smiješ
Po zasluzi
Znaš valjda da nas tada ne bi ni bilo
Svejedno, hvala ti
Ti najbolje znaš kakvi smo
Pa ipak nam dolaziš
Ti si dobra, mada bi se neko drugi
Na tvom mjestu naljutio i ne bi nam
Nikad više došao
A ti dođeš i odeš i praštaš i učiš nas
A ko če nas i kad ovakve kakvi smo
ikad ičemu naučitit
Uporna si znaš
i eto, ako imaš vremena ponekad
i nađeš za shodno da sam zavrijedio
Tad svrati nekad i do mene, srećo!

Teška vremena

Bio sam Romeo i čudno tih
ponekad nabacim po koji stih
žene su tad voljele Don Žuane
po mjerilu tom ja sam imao mane

Bio sam tada naivno glup
nisam znao da one samo žele oštar ili tup
bila su to vremena teška i pravila gruba
ne povališ li je od prve
sutra si šonja manji od makove mrve

Kratka frizura Amerika pod kosom
kod žene se on odmah smatrao velikim bosom
takvi su vladali tržištem pajaca
misleći da u sebi nose nešto od dioničarskih faca

Priđe joj s cigaretom u zubima
bez imalo stila i srama moćno
mahne ključem ispred nosa
ko’ isklesan na parkingu čeka
auto, blistav od očevog ponosa

A ja sam tad imao filozofiju i fazon života mog
pronaći Juliu voljeti je k’o Boga svog
Ples je pokretao dim i dame su prozivale
ako nisi (ko što i nisam) ličion na R. Gira
možeš da se slikaš ni jedna neće da te bira

i tako kad ih vidim nadmene i srećne
bez kompleksa i životne rane
usudio bih se da tvrdim
kako kod njih jedino novčanik nije imao mane

A ja nisam znao igrati
jer nisam studirao glumu
i bio sam povučen, mirnoći privržen i čudno tih

Često uz vino strašno mi žao
što i ja nisam jedan od njih
bila su to vremena teška i pravila gruba
potpuno ista kao ova danas ovdje i svuda!

Veliki i mali

Nema više plesa u vatrama mojiim
Briga nekog što već sutra ne postojim
i nije moja želja kriva, što ne može do visina
Nisam ja stvoren za ženu moga sna
Plašim se brzo ću, brzo da utonem
Pa onda, usred sebe samog ja, sklanjam se iza Iji
Što su iza mene
i sam svoje kosti na okupu držim
Te se pitam da li ću ikad izaći iz te njihove sjene
Ne okusih mnogo od života ni radosti
Raspuklo se moje u meni i spoznaje me bole do kraja svijeta
A oni, veliki, ne znaju šta će od obijesti i pakosti
Skup je njihov život i predstave veličanstvene
A mi mali volimo ih
Jer, jadni, mislimo da su im i duše časne
Sreća, sreća živi još samo u pjesmama
i dobrim namjerama
Pa će daske što život znače
Još dugo čekati na mene
Sporo se u dimu kolutaju moje šanse
A život, život lagano, lagano vene

Slobodni robovi

Noć je duboko zagazila u sate
idem ija za njom u njenu tamu
Možda će njene zvijezde izgubljeno da mi vrate
Spusti/o se vrijeme iz visina
Pogano i čudno neko
Ljudi, opet nezaobilazni Ijudi, koje ne mogu bez psina
Rađa nebo dane nama podane
Možda ja stvarno i ništa ne razumijem
Ali lijepo je vidjeti kad na tužnom licu suza stane
Ljudi nedjeljom uz rijeku traže smiraj duši
E gdje si sad sočna usno moje drage
Teško mi je, ako ga i Ijubiš
Ne daj da ti zaborav mene ukrade
A ja, ja ću ostati isti kao rijetko ko
Baš u inat korijenitim promijenama
i otečenim venama
Kad se desi ono što mora
Biću ja onaj stari
Jer ne znam kakva bol da se pojavi
Pa da za mene bude nova
Hej osamdesete, hej mladosti, hej prijatelji
Koliko života tad
A, znate moglo je i mnogo više
E, da nismo naše želje podređivali
Moralnim sirotinjama i sredinama
Moglo je zaista mnogo, mnogo više
Ee, što ne Ijubih onu malu crnu
Ma kako li se zvala, a mogao sam
Ali eto sad, valjda nije bio Maj
A ona smeđa sa samo takvim kaputom
Pa ona plava ne provijerih da lije ofarbana
Ali eto možda sam bio pijan
i još, gledam one ulice
i vise iz mene moji glasovi
Čujem ponekad vaša imena
Brane, Dragane, Predraže, Nado, Borislave, Milane, Borivojko
Bogićevci, Dragaliću, Nado…
A sad me evo, kao u zatvoru
Pet godina golgote u inostranstvu
Ne mogu riječi birati, moram reći u govnarstvu
U obećanoj zemlji, u zemlji mojega rođenja
U zemlji širokih bauštelskih osmijeha
i istih takvih pogleda
Otišli su oni u razvoju, jebote daleko
Zato i boli kičma, a duša prazna, prazna jeca
Zemtjo slobodnih robova
Dosta mi je predost stresa, straha i pomženja
Zar vam nije dosta mrtvih grobova

Pjesma bez kraja (Prvom maju 95’)

… E bako kućanice moja, starice moja dvanaesto godište
U domu ćamiš i kršiš ruke
ono kuće i imanja zjapi osta pusto ognjište
ali još to nisu one rane i prve muke.

A tebi tata nije dano da živiš dugo, zašto sve,
što na tim prostorima lijepo počne završi sa tugo.
Slavonijo što se to sa tobom zbilo
e neka im vala možda ni mene ne čeka ništa drugo
nije se to žalosti nije samo ružno snilo.
Znam, ne vidjeh te dugo i ne osvrtah se tvojih riječi
Ali, e da je bilo po nekom redu
Bako moja i oče ne vidjeste praunuke, unuke svoje
Djeca na ponos i ocu i djedu.
I ubiše te, i želju i život i njivu tvoju i starost
za nezavisnu ubiše i svoju mladost.
Gdje si poginuo, gdje si pao
da ne ubiše i tebe na toj istoj njivi
gdje ubiše tvoga oca
pred bakinim i tvojim dječijim četverogodišnjim očima,
tu gdje sam se i ja nekad igrao sretnog djetinjstva.

Njemačko znaš li o slomljenom srcu u mog oca za žlvota
jer nije se moglo na put
sa crvenim pasošem pravac je samo u mrtav ugao.
Al’ zato putuju “oni” vaši sokolovi
geografske poltronske državne tačkice
što imaju samo jedan ulaz kao glasačke kutijice
tek da kroz njega ubace nam mrvice
što stanu u dječije limene tačkice.
Pa čemu da se čudim, zar ne?
I vi ste nabijali na kolčeve.
Al’ platiće neko sramotna zemljo
ti što ni danas ne odmače daleko od wermachta
logori i smrt, simboli vašeg raicha i rata
kukavan vam narod kuka,
dokle će nositi na plećima krst prošlosti,
a jadan ne zna da od prvog dana ovog rata
vaš vojnik gazi kroz naše kosti.
Ne zna, il’ ne umije da zna
da od rata drugog do ovog nema razlike,
ako lažem sudiće, presudiće mi Bog.
Oče moj njivo tvoja
treba da te prodam budzašta
i prodat ću ili sam zapaliti, oprosti oče al’ ne boli me duša
ne pomaže više, ma nikakva obećana budućnost
red je došao da se više ne prašta.
Neka je nosi rijeka, nek pliva,
nek potone na cehovima zabluda.
Nek umre i njiva i kuća i kuče i prag
kad umre ti,

kad umre djed, za koga i ne znam da ikad bi.
Zlo dva zla rodi,
jer kaže narod:
U kući đe se ne gazi prag
tu je pod svoje uzo’ vrag
valja otud kažu u seobu poć
ako već možda ne znam ja
zna Bog zašto je tamo rek’o laku noć.

Eeee Srbijanski opanče
dobro si mi vrh svoj nabio u hlače,
Eeee nikad nisam to bio
mada znam da to jesam
Ali stvarno nikom nisam kriv, barem do sad
što sam Srbin i što sam još uvijek živ.

I nikome majku nisam povalio,
u nijedno hrvatsko lice nisam pljunuo,
ma idi, uvijek sam samo Ijubio.
Ničijem obrazu šamar nisam opalio,
u ničiju kuću provalio
nikad brate spomenika ni države oskrnavio,
A on me ruži, on me kudi
životinjom me drži, on me ubi
I mrtvom mi životinjo srpska kaže rži.
Al’ nije ovo prvi, gazili su nas već bezbroj puta
ti zvjerko preko vode velike treba da znaš
stići će te četiri biča Božija i Ijuta.
A ja, ja tad pomislim da sam da sam Židov
na koga Gospod se Ijuti
pa ga na put usmjerava i kroz zlo ga rešeta
kao da je od njegove svemoćne ruke satkan kov,
kao, kao da me četrdeset godina po pustinji šeta.
Ne, ne to nikako, ne želim opravdati narod
koji je ljubio ateizam, koji gaji okultizam i spiritizam.
Satani se kod nas u čast pali vatra
Hrist se razapinje, svetci se na nebu jezikom sijeku,
i budućnost nam proriče gđa. trans. Kleopatra.
A kartaše i gataše, a vještice i crne magijaše, košuljaše
šta li su već, e pa imademo i čarobne kuglaše,
od umrlih duhovi pokreću čaše…
Eeee svašta nije mi začudo što Nijemci
prevazidoše odnos muškarac-žena.
Oni su se odavno već kruva napili,
dobro ga u krv umočili.
A mi, šta mi jadni i ovako brojni,
ako radimo u očima Gospodnjim
što i dušmani naši,
jedemo nečisto i subote ne držimo
mogli bi u zlu, još da se pržimo
e onda u propast sopstvenu
sami smo uskočili
za život vječni, nadu izgubili
i u kamen se ukočili…

Večeras sam trebao ženu

Večer, tvoja ruka u mojoj košulji
I odsjaj mirisa u tvojoj kosi
Ne, nismo bosi
I tek sad otvorih oči
Ova pjesma treba dva tijela
Ova pjesma bi da slomi barikadu
Jer teško je, teško je biti tvoj
Teško je to reći, a tako lako željeti
Teško je premostiti neodlučnosti
Baš kao što je lako saviadati zaborav.
Daieko je od mene postelja srećna
Po kojoj se uvija tvoja mirisna koža i kosa
A ja sam
I noć i neke žene koje me ne primjećuju
I odiaze kuda li,
Nekom u krevet vaijda.
Da budalo, nepovratno potrošena noć
Propadam u njoj, a ona kraljica
Gospodarica, dama u plaštu
Ja posljednji dripac, klošar
Jer od početka do cilja je staza
A ja trkač ni tuđ, ni svoj
E da mi je da me Bog pogleda
Pa neću se valjda do kraja svog vijeka zvati bijeda.
Opet ja, a ova pjesma to ne treba
Ova pjesma, treba dva tijela
Ova pjesma, bi da slomi barikadu.
I ostao sam tako bez proljeca i Ijubavi
Koje ono inače donosi sa sobom
Nema ih u meni, a ne vidim ih ni pred sobom,
Ma vidim, vidim, ali kako?
Godine trgaju lijepo od mene
Mladost, žene, radost
E kad nemam rakije, pa se nalijevam viskijem
Pa mi tako dođe moja pjesma lagana,
I njene žlvotne tmine
A onda ne znam, jel’ to pjesma
lli su samo žalostive rime,
Svejedno šta je, ali tuga ne mine.
Opet ja, a ova pjesma to ne treba
Ova pjesma treba dva tijela
Ova pjesma bi da slomi barikadu.
Večeras sam trebao ženu,
Biće je valjda
Neće godine tako brzo da uvenu.

Nasmiješi se ženo

Evo je opet pao mrak,
Na mene i ovaj tužni grad
Nisi mi nisi tu, bez tebe ni ovaj život
Nije mi tako drag.

Da si kraj mene večeras
Ljubio bi usne i tvoje tijelo i snove ti uvio jastukom
Ne bih gledao jutra, vlažna rosom
Nego bi se budio pored tebe
Pokriven tvojom mirisnom kosom

Ja sam, samo dijete izgubljene zemlje
Budi uz mene, svud okolo je blud
Voli me voli draga, zajedno imamo kud

Nasmiješi se ženo
Da i ja dodirnem nebo
Da ne prizivam tuge i vina
Ti si iz moje mašte
Zajedno možemo do visina!

Niko

I u vodu sad, sve zablude moje
Nemani proklete, sa dna ne isplivale više
Istine moje, evo rasuo sam po stolu
I živjeti treba… živjeti treba
živjeću ja tako i kako
sad, kad znam da sam ništa i niko.
Daje meni život romanse i lijepe oči mi daje
Možda mi zaista daje, one najbolje…
Ali drugi će ubrati i Ijubiti
Kad već ja neću moći.
Sad, kad mi je konačno jasno
Da sam ja, taj ništa i niko. živote molim tell!
Odjeni je svojim kaputom
Pa je čuvaj i pazi,
Preklinjem te ne daj je svakom.
Znamo ja i ti živote
šta na takve rijetke vreba
svakakve ruke hoće da je zgrabe,
uprljaju, iskoriste pa oskrnave.
Znaš živote druže stari, pitam se
Kad bi ja znao o njoj, šta ti znaš
Da li bi ovako ludov’o
Pa ako nađeš malo milosti
Jer u mene je srce sve slabije
I ako već moram biti proklet
I s nečim probodem
Neka me probodu njene oči.
Jer ova inspiracija i sve ovo
Sve je to otvorena otkopana raka
Neka je prokleta i ova poezija, lirika
Kad joj je cijena, tako visoka.

Svijet je čudan svijet moja mala

… A ja volim kišnu noć,
Kad padne na nas
Jer tada je kišni glas kao Ijubav,
Kad se šapatom došunja
iz starog oluka
E tako bi se ja rado dovukao
Do tvog kreveta.
Volim kišu, kad padne na tvoje usne
Kad su ti pokisli plavi uvojci
Iznad dugog kaputa i pogled protkan
Čežnjom odlutao nekud iznad šutnje.
Volim kišu kad padne na tvoje oči
Tad su tako duboke, nježne i rječite.
E da mi je tad da sam list,
Sa staroga drveta
Pa vijetar da me ponese
Tvojim usnama i grudima.
Svijet je čudan svijet moja mala,
Tužnu te gledam, ali ne plači
život nam je (malo) stao na put.
Na dlanu mi raste
Jorgovan sa pet latica
Volim te,
Tako rado bi spustio sa usana,
Ali moja je samoća zbunjena pored tebe
Kao komadić mjeseca otpao od sebe
Da bi se spustio do tvoga ramena,
Nije nam sreće da bi nas zvala
Vrijeme gmili i leti
A ja, spuštam tebe i našu samocu
Među Ijude, onda te Ijubim
I gledam u samoći nade,
A oni, oni nam brane da budemo sami
Jer oni takvo šta ne rade.
I moja čežnja ne mine
Nego samo se vrti u krug.
Mene vole izgleda samo siluete kuća
Staroga dijela grada.
Nisam vrijedan nikoga moja mala
I ova Ijubav,
I moja sjeta,
Sve je to badava,
Jer dok on te Ijubi moja Gracija
Ja postojim samo kao emancipacija
I reminiscencija ponekad mijenja snove
O zašto nema tog malog sudbinskog koraka,
Svijet je malen i čudan svijet
Moja mala,
Zar ne!


SHARE IT:

Leave a Reply